Victoria Goldelion

Ja sam.
Znam da sam prestala pisati ovaj blog, i nisam ga pisala milijun godina. Možda se čak vratim ga pisati jednoga dana. Jednostavno, zapetljala sam se u priču i ne znam se otpetljati, tako da bi bilo najbolje da jednostavno prekinem uže. Također sam vjerojatno i izgubila sve one što su me davno čitali. A i teško bi mi bilo pohvatati sve vaše priče nakon gotovo šest mjeseci nepisanja i nečitanja. Ali nisam vas zaboravila. Uvijek ću vas se sjećati. Možda i nastavim jednog dana priču. Možda i sutra. Ali danas ne. Pozdravljam one koji su unijeli dašak topline u moj život, koji su me čitali čak i kad sam pisala ko užasno kratke i jadne postove.

Anna Potter.
Violet.
Hallow.
Anna Griffyndor.
Aicha.
Shadows.
Rebbeca.
Alexis.
Evan.
Luchtaine.
Roxy.
Maggie.
I svi oni koje nisam spomenula, a ostavljali su tragove na ovome blogu.

Također hvala mojim likovima koje sam izmislila i toliko izmučila.

Lucian (koji je napola mrtav, napola živ... A bubani, bio mi je najdraži lik poslije Vic, toliko sam ga izmučila ^.^ )
Will (Leny, koji me ubijao, zatim se vratio dobroj strani -.-' )
Lucas (kojeg sam ubila LoL)
Victoria (bez koje ova priča ne bi ni postojala. Moj čas depresivni čas sretni rod moje mašte. Dosta mi je pomogla kad sam bila sama depresivna dok bih je pisala.)

Uglavnom... Vratit ću se.

Volim vas sve.

Bila sam na svom krevetu, u ležećem položaju na trbuhu i nogama prekriženima u zraku, kao i obično kad bih čitala knjigu. Dok mi se jedna ruka nalazila na knjizi i s njom sam listala stranice, na drugoj sam grizla nokte. Ružna navika. Uvijek sam pazila da ih ne pregrizem, pa se nikad nisu nazirali dokazi. Time sam jednostavno potiskivala nervozu koja bi se većinom nakupila kad bih radila nešto zanimljivo. Čitanje je spadalo u to. Pogotovo ako bi našla neku zanimljivu knjigu. Ne bih je ispuštala iz ruke sve dok je ne bih dovela kraju. A onda bih žalila što je već gotova.
Hladan vjetar mi je zapuhao u lice, i pramen kose mi se našao na licu. Maknula sam ga, i naglo uzdahnula kad mi je pogled slučajno odlutao prema prozoru. Koliko god sam napregnuto razmišljala, nije bilo sumnje da je bio zatvoren do prije par minuta, ili samo par sekundi. Nevoljko sam označila stranicu i zaklopila knjigu, iskočivši iz kreveta u svoje čupave narančaste papuče s motivima leptira. Približila sam se prozoru, pritom se spotaknuvši o vlastite čizme koje sam ostavila da leže nasred sobe, i provirila glavu kroz prozor. Nebo je bilo čisto, i zvijezde su se jasno vidjele, polako svjetlucajući. Mjesec je bio visoko na nebu, a noć tiha i prozirna. Bez ikakvih, čudnih znakova nečije prisutnosti.
Gledala sam u nju još par trenutaka, no promjena nije bilo. Ništa se nije ni pomaknulo, jedino su se grane drveća ljuljale pod utjecajem vjetra. Zrakom se mješao miris smreke i miris šampona s kojim sam oprala kosu prije sat vremena. Lagano sam prešla rukom preko prozorske daske, obojane u breskvastu boju, rukom dotičući hrapavu površinu. I dalje sam gledala kroz prozor, glavom vani, sve dok nisam pogledala prema Zabranjenoj šumi. Začulo se, iznenada, isto ono zavijanje kao i prethodne noći. Uzdrhtala sam, dijelom od hladnoće, dijelom od čudnog osjećaja koji mi je prostrujio cijelim tijelom. Straha? Obično se nikad nisam bojala. Zaključivši da očito neću zaspati dok ne provjerim što se događa, uzela sam prvu jaknu s vješalice i polako se provukla kroz vrata, pazeći da ne zaškripe. Zakopala sam se na mjestu začuvši nečije mrmljanje. Ipak, Anna se samo okrenula na drugu stranu, i nastavila spavati.
Provukla sam se kroz portret Debele dame i vođena očitom podsvješću, jer sam tim putem u posljednjih par dana stalno prolazila, krenula prema ulaznim vratima. Hodnici su bili prazni, upotpunjeni jedino pospanim portretima koji su se bavili svojim aktivnim aktivnostima - spavanjem. Odzvanjali su jedino moji tihi koraci šlapa, jer sam se zaboravila preobuti. Naravno. Ipak sam to bila ja. Kao što sam i tek sad shvatila da sam uzela Violetinu tanku jaknu koju je obično nosila kad je bilo toplo, no nisam imala vremena vraćati se. Nastavila sam koračati velikim koracima, sve dok konačno nisam izašla van. Već pri prvom naletu vjetra zadrhtala sam. Ugrizla sam se za jezik, cvokoćući od hladnoće, i nastavila hodati dok su mi šlape sve više tonule u snijeg. Naravno, za samo par trenutaka su bile potpuno mokre, kao i moje čarape, no zanemarila sam to. Zavijanje se nastavilo, nastavljajući me voditi prema čemu sam već išla. Napokon sam zakoračila u Zabranjenu šumu, i naglo je prevladao mrak, u čemu je i visoko drveće s gustim krošnjama također imalo ulogu. Njihove zlokobne sjene nisu se činile baš prijateljski, a jeziva tišina je i dalje bila isprekidana mučnim zavijanjem. Došlo mi je da se okrenem i pojurim prema sigurnosti spavaonice i toplog kreveta, da se ponovno izvalim u krevet i vratim čitanju, no othrvala sam se. Drugi, jači glasić znatiželje, tjerao me je dalje, te se činilo da više i ne koračam svojom voljom, već nečijom tuđom, što bi me u drugoj situaciji možda i zabrinulo. Sad mi je praktički bilo i svejedno, jer je znatiželja ipak ovladala mnome.
Zavijanje se pojačavalo što sam se više približavala. Čak se činilo slično jecanju koje sam čula noć kad sam planirala otići u kuću mojih roditelja, pišući pergament, a koje sam ignorirala. Naposljetku sam izbila na čistinu.
Prvotno je bilo tiho, a zavijanje je prestalo. Zbunjeno sam zakoračila na nju, osvrčući se oko sebe. Bila sam uplašena. Činilo se da, tko god je zavijao ili što već, da me namjeravao odvesti u klopku. Konačno sam shvatila da se ne znam vratiti u dvorac.
Iznenada sam začula podmuklo režanje. Polako sam se, zaprepašteno, okrenula, i ugledala ogromnog sivog vuka iza mene. Činio se velik, tamne dlake i velikih mekanih šapa, i ne odvajajući pogleda s mene, tiho je režao. Veliki, bijeli očnjaci svijetlili su mu u tami. Polako sam zakoračila korak unatrag. Pogreška. Naglo je skočio na mene i srušio me na zemlju, a režanje se pojačalo. Očnjaci su bili samo par centimetara od mojeg vrata, a njegove ogromne šapetine su me prikovale za tlo. Nepomično me gledao, svojim velikim očima. Trepnula sam par puta, pokušavajući se ne micati, no onda sam ipak vrisnula. Činilo se da ga je to smelo, no ipak se i dalje nije micao. Odlučila sam se na posljednji mogući pokušaj, iako nisam imala baš puno šanse. Uzdahnula sam, duboko, i rekla nestrpljivo.
-Ok, dobro je. Dosta. Zašto me napadaš?
Na moje zaprepaštenje, odustao je i dopustio mi da ustanem, držeći prednju šapu par centimetara iznad tla i promatrajući me, no ovoga puta, oči su mu postale toplije i prijateljske. Poprimile su boju istu kao i u mojih očiju. Zbunjeno sam se ustala i protresla snijeg s hlača i stražnje strane jakne. Violet će me ubiti kad ujutro vidi jaknu. Osim ak me prije toga ovo stvorenje ne ubije. Ipak, činilo se da nema nikakvu sličnu namjeru, čak i ako mi se slučajno to "pričinilo" prije par sekundi.
Ponovno sam uzdahnula, nepomično stojeći, i upitala, iako se činilo da pričam sama sa sobom.
-Tko si ti?
Ipak, stvorenje je, koliko god me to začudilo, odgovorilo kratko svojim čistim, mekim glasom.
-Poznaješ me.
Zagrizla sam usnicu i promatrala ga par sekundi, bez riječi. Iako ovog trenutka nisam patila od privremene amnezije, koja me je u posljednje vrijeme često zadešavala, nisam se ipak mogla sjetiti tko bi mogao biti. Iznenada je sa zemlje podigao zubima srebrno-zeleni medaljon, koji do sada uopće nisam primijetila. Otvorila sam usta.
-Nije li... uništen?
Mada mi se u tom trenu to učinilo smiješno i pomislila sam da sam šenula pameću, mogla sam se zakleti da se namrštio i poprijeko me pogledao. Iz njuške mu se opet začulo podmuklo režanje, no onda je ipak utihnuo i pomirljivo rekao.
-Nije. Ne može se on tako lako uništiti. Samo je nestao. No, ako sljedeći put to pokušaš, neće ispasti baš dobro.
Sjela sam na snijeg, ne obazirući se na hladnoću koju je širio, i tiho upitala.
-Zašto?
Legao je na zemlju. Dlaka mu se svijetlila pod mjesečevim svijetlom.
-Začaran je.
Zakolutala sam očima, pitajući se može li izgovoriti više povezanih informacija koje bi mi išta novo odale odjednom. Pomalo otresito sam uzvratila, kiselim glasom.
-Mogu li ga onda ikako uništiti? I nisi odgovorio na prvo pitanje.-prkosno sam prekrižila ruke i ponovila.-Tko si ti?
Nagnuo je glavu ulijevo, upitno me gledajući. Iznenada je skočio i ponovno me srušio na zemlju, praktički mi se unoseći u lice. Zaustavila sam dah.
-Pitaj Willa. Ili se sjeti sama, za promjenu.
Trebalo mi je par trenutaka da shvatim da je teret sa mene nestao. Zbunjeno sam se okrenula oko sebe, i zapazila ga kako odlazi u dubinu šume.
-Hej!-uzviknula sam, no činilo se da se nije obazirao. Možda me nije ni čuo. Sljedećeg trenutka je nestao u tamnim sjenkama šume.

***

Netko je vrištao. Zaklopila sam uši rukama, pokušavajući se usredotočiti na knjigu koju sam držala u rukama, no nisam uspjevala. Sjedila sam na staroj, drvenoj klupi u dvorištu, sama, i ponovno se povlačila u svoje odaje. Bilo je 3 poslijepodne i bilo je sunčano vrijeme, a čak su i boje oživjele. Ipak, dok su drugi uživali u toplom vremenu i šetali se, ja sam se smjestila u klupi i čitala. Opet. Činilo mi se da se lagano pretvaram u staru sebe. Staru, dosadnu verziju. Bez frendica. Uvijek sama. Zapravo, nedostajao mi je Lucian. Najgore je bilo to što ga nitko, baš nitko nije ni spomenuo u ova tri dana, kao da uopće nije nikada ni postojao.
Here I go,
scream my lungs out and try to get to you,
you are my only one
I let go,
there's just no one that gets me like you do,
you are my only, my only one...
Lagano sam si pjevušila neku pjesmu koju sam čula neki dan. Vjetar je puhnuo i opet mi raščupao kosu. Koliko god sam se trudila održavati je urednom i ravnom, uvijek bi mi pomrsio planove. Otpuhnula sam ga s lica i ponovno zaklopila knjigu po ne znam koji put, odustavši od čitanja. Vrištanje se stišalo; no oko mene nikoga nije bilo. Očito sam ga umislila. Ludim li?
Ustala sam s klupe s knjigom ispod ruke i zaputila se prema jezeru. Danas je bilo posebno prekrasno, svjetlucajući na suncu kao da je u njega ugrađeno tisuće raznobojnih stakalaca. Ptice su razdragano i pomalo veselo cvrkutale, veseleći se toplijem vremenu. Sunce je ipak odlučilo proviriti iza oblaka i darovati koju zraku hladnoj i mrtvoj boji zemlje koja se nazirala ispod okopnjeloga snijega.
The first time I saw you, you turned away...
Iz razmišljanja me prenuo Willov glas.
-Što to radiš?
Šutjela sam par trenutaka, bez odgovora. Zatim sam progovorila, bolnim glasom.
-Tko je on?
Tišina. Sjeo je pokraj mene i upitno me pogledao.
-Tko?
Podigla sam pogled i susreo se s njegovim. Ustala sam se naglo, dok su mi se kockice lagano slagale u glavi. Osjećala sam njegovu zbunjenost.
-Moram ići. Žao mi je.-promrmljala sam si u bradu i ponovno pobjegla. Ok, znala sam da me smatra nenormalnom i psihološko poremećenom luđakinjom koja bježi svaki put kada išta progovori s njim, no činilo se da bih svaki put osjećala nešto... što me tjeralo dalje od njega. Dalje od ikoga drugog. Činilo se da bih posljednjih dana stalno željela biti sama. Jedina osoba koju sam trebala, nije bila tu.
To hear your voice
Above the noise
And no, I'm not alone...
Začula sam korake iza sebe. Osvrnula sam se, no nikoga nije bilo.
So walk with me, please, help me to be strong...
-Victoria?
And told me how you're leaving me...
But it's hard, letting you go...
-Ok. Umislila si glas. Smiri se.-Govorila sam sama sebi. Bezuspješno. Začula sam smijeh iza sebe. Ponovno sam se, s jedva vidljivim tragom nade u sebi, brzo okrenula, ali opet nikoga nije bilo. Naslonila sam se na stablo, i skliznula nemoćno na pod.
-O Bože...-promrmljala sam si u bradu i ustala, ugledavši Violet i Annu kako hitaju prema meni. Zabrinutost im se očitavala na licu. Violet je ciknula.
-Victoria! Što ti je, za ime svijeta?
Prkosno sam otpuhnula i tiho rekla, odsutno gledajući prema Hagridovoj kolibi. Činilo se da netko skiči unutra.
-Nije mi ništa.
Nisu povjerovale. Anna je iz džepa odjednom izvadila tko zna odakle toplomjer i turila mi ga u usta, dok se praktički nisam ni snašla. Zaprepašteno sam ga izvukla i izderala se.
-Što izvodite?
Anna se iscerila, no zatim se uozbiljila. I odvratila mi.
-Znaš, stvarno izgledaš bolesno. Blijeda si.
Uzdahnula sam tiho, neprimjetno, i upitala pitanje koje me je mučilo već... samo 2 dana? Činilo se kao vječnost.
-Gdje je Lucian?
Violet se nasmijala i odvratila.
-Pa doma, vjerojatno. Nije li on išao doma za praznike? Sva sreća. Konačno malo mira.
Pogledala sam je s gađenjem i odbrusila joj.
-Ne, nije išao doma. Ostao je u Hogwartsu. Ali ga nema. Nestao je!
Preokrenula je očima, no onda me ipak pogledala u oči i jedva razgovjetno rekla.
-Možda je odlučio otići kući. Ne histeriziraj. Možda... Možda mu treba odmor. Od tebe. Uostalom, nisi li prije par dana htjela da te ostavi na miru? Bolje ti je ovako, zar ne?
Zagrizla sam jezik, spremna izreći dosta stvari koje su mi bile na pameti, no predomislila sam se. Prezirno sam se okrenula i potrčala prema Zabranjenoj šumi, doviknuvši im samo par riječi.
-Rekao bi mi to!
Dok sam trčala, pitanja su mi prolazila glavom. Bi li mi stvarno rekao?

***

Lutala sam Zabranjenom šumom. Nisam znala što me zapravo dovuklo ovamo. Znala sam samo da noćas nisam mogla spavati. Znala sam da mi to nije bila najpametnija stvar na svijetu. Znala sam i da sam ovime kršila desetak školskih propisa, s obzirom da sam prije toga onesvijestila Filchovu mačku praškom za uspavljivanje (bezopasnim, naravno) i zablatnila cijeli hodnik, a kada bi računali i to da je Peewes zbog mene otvorio svaki glupi umivaonik da curi voda, jer sam ga spriječila u nekoj spački koju je namjeravao podmjestiti, znala sam da sam stvarno u gabuli. A opet nisam marila. Znala sam i da nisam normalna. Ali opet, znala sam i da si nisam mogla pomoći. Morala sam doći.
Oblak je potpuno pokrio mjesec, no bila sam sigurna da je pun. Bilo je oko ponoći. Zvijezde se uopće nisu vidjele, i time je šuma izgledala još jezovitija nego inače. Tišina je samo pogoršavala stvar. Činilo se da se čak i ptice boje zapjevati tamo. Niti jedanput nisam čula ni jednu sovu da hukće, što je bilo i više nego čudno. A i stalno mi se činilo da me netko promatra, i stalno bih ubrzavala korak dok bi mi srce mahnito lupalo. Zbog sigurnosti, iako nisam baš vidjela mnogo pred sobom te sam se redovito spotaknula za neku granu, nisam palila svijetlo na štapiću. Hodala sam što sam tiše mogla, trudeći se da se moja prisutnost uopće ne zapazi, no činilo se nemogućim. Grančice i lišće je ipak krckalo po mojim nogama. Inače mi taj zvuk uopće nije smetao. Voljela sam šuštanje lišća. No hodanje po jezivoj šumi punoj svakakvih ukletih bića, po mračnoj i tihoj noći, bila je, svakako, sasvim druga stvar.
Konačno sam došla do one čistine od jučer. Mogla sam se kladiti da sam imala velike podočnjake, s obzirom da nisam spavala već tri noći, no to mi i nije toliko smetalo. Naježivši se, tiho sam zazvala, usrdno se nadajući barem nekakvom odgovoru.
-Ima li koga? Možda? Slučajno?
Tišina. Otvorila sam usta kako bih ponovno nešto rekla, no prekinuo me tihi, slabi glas.
-Da.
Iz tame su izronila dva svjetleća, plavo-zelena oka, promatrajući me. Prepoznala sam vuka od jučer. Laknulo mi je, iako po svemu nije trebalo. Ponovno je progovorio.
-Zašto me tražiš?
Otvorila sam usta, i ponovno ih zatvorila. Jesam li znala razlog? Ne. Nisam.
-Mislim...-promrmljala sam tiho, a zatim glasnije.-Mislim da znaš odgovore na moja pitanja.
Približio se par koraka, upitno me gledajući. Pomirljivo je popustio.
-Očito me nećeš pustiti na miru dok ti ne odgovorim, zar ne?
Nasmijala sam se tiho, iako je zvučalo više kao jadni pokušaj prisilnog razvedravanja situacije. Ipak, to postići je bilo dosta teško u ovakvoj okolini.
-Očito. Prvo od svega, zanima me, tko si ti?
Prvih par trenutaka, nije rekao ništa. I dalje smo se gledali u oči, ne popuštajući ni jedno ni drugo, sve dok on nije odmaknuo pogled i progovorio.
-Ja sam... Ja sam netko tko te treba čuvati da ne upadaš u nevolje. I netko tko je osuđen da odgovara na tvoja bezbrojna pitanja.-ispustio je neki zvuk sličan gunđanju. Nasmiješila sam se, i činilo se da je primijetio to, koliko god je bilo mračno.
-Gledaj, nisam pitala što radiš. Već tko si ti.
Ponovila sam mu, ne odustajući. Prezirno me pogledao i onda odvratio.
-Poznaješ me.-okrenuo se. Činilo se da će otići.
-Nemoj ići. Molim te. Znam da si animagus. Znam da... Ne mogu sve ovo sama.-progovorila sam odjednom, neprimjetno obrisavši suzu koja je pokušala skliznuti niz obraz. Okrenuo se natrag prema meni i tiho zarežao na par trenutaka. Opet mi se približio.
-Kako si znala da sam animagus? Da sam čovjek?
Sarkazam je opet nastupio.
-Misliš da nije očito? Samo ne znam tko si ti. Izgubljena sam. Oprosti.
Napravio je nekakvu grimasu, upitavši.
-Zašto si izgubljena?
Otpuhnula sam. I konačno priznala istinu. I sebi i njemu.
-Zato jer sam glupa! Zato jer tjeram ljude do kojih mi je stalo. Zato jer bih se najradije ubila. I zato jer sam za...vršila.-ispravila sam se, iako neuspješno. Prekrila sam lice rukama.
Zijevnuo je, i zatim dodao na moje rečenice, ozbiljno me gledajući.
-Zaljubljena si. Ali...-ustao je i rekao tihim i pomalo razočaranim glasom.-Prekasno je. Lucian je mrtav. Žao mi je.
___________________________

Ok, don't kill me odmah. Nije sve tako kako se čini. Uglavnom, imam novi blog, ff, no još ga nisam počela pisati (tko zna i hoću li ikad, LoL). Javit ću vam svima za njega kada objavim prvi post tamo i nađem neki pristojan dizajn.

Užasnuto sam gledala prema ulaznim vratima. Koliko god sam raširila zjenice od zaprepaštenja, koliko god je u realnom svijetu bilo nemoguće, nije bilo sumnje. Nikoga nije bilo.
Vjetar je naglo zapuhao i raznosio listove novina po cijeloj prostoriji, kao da je želi što više unerediti. Lišće je letjelo po zraku, tražeći novo mjesto gdje će konačno naći mir i sakriti se od vjetra. Oduprijeti se. Nisam li i ja to željela? Oduprijeti se svijetu? Ne obazirući se na vjetar i njegove nestašluke, prišla sam lagano vratima, gledajući na mračnu, neosvjetljenu ulicu. Potpuno prazna. Sve svjetiljke pogašene, bez razloga. Nisu li bile maloprije sve upaljene? Tko je otvorio prokleta vrata? Bila su nova, sasvim nova, i vjetar ih nije mogao otvoriti, koliko god to nekome zvučalo najrazumnije riješenje. Par sekundi sam s tragom nade u sebi promatrala ulicu i šutjela, no ništa se nije dogodilo. Odmahnula sam glavom. Htjedoh zatvoriti vrata, no nešto mi je naglo privuklo pozornost. Zvono na obližnjoj crkvi je otkucalo 3 sata ujutro. No, čim je utihnulo, nešto je zaškripalo. Uplašeno sam se okrenula prema ljuljačci nasuprot kuće, u Avenijskom parku. Lagano se ljuljala, kao da je neka nevidljiva sila pokreće, i stvarala jezivi, škripavi zvuk. Kao da netko plače. I činilo se da netko šapće moje ime.
Ne razmišljajući o posljedicama, lagano sam krenula prema njoj, dok mi je svaki korak bio sve teži. Drhtala sam. Nogavice traperica su bile mokre od snijega, a starke su bile potpuno promočene, no to nije bio razlog. Bila sam par metara od ljuljačke kad se naglo ukipila na mjestu, kao zaustavljena. Netko, ili nešto, je zavijao u daljini. Otkada su vukovi lunjali gradom?
Zbunjeno sam zastala. Činilo se da je njegov glas konačno dopro do mene. Činio se zabrinut.
-Što to izvodiš?-za tren se našao pokraj mene. Podigla sam pogled, gledajući kao da ga prvi put vidim. Opet sam izgubila pamćenje. Pokušala sam nešto izgovoriti, no i usnice su mi drhtale i ne dopuštale riječima da prijeđu preko njih. Stajala sam par trenutaka, samo ga gledajući u oči, pokušavajući shvatiti što mi se događa. Odjednom, kao da to više nisam mogla podnijeti, naglo sam se okrenula i potrčala u suprotnom smjeru, ne obazirući se na njegovo uporno dozivanje, utopljeno u jezivoj tišini.

***

Gdje sam?
Naglo sam zastala, dišući ubrzano i hrapavo. Naslonila sam se na stablo, i konačno otvorila oči. Nigdje nisam vidjela nikakve kuće ni zgrade; samo visoke borove i jele, bijelih grana od snijega, i kristalno bijelo tlo. Činilo se da je snijeg netaknut, ne računajući moje duboke otiske u snijegu.
Vjetar je opet šaputao moje ime. Ili je to bio netko drugi?
-Došla si.-začula sam nečiji tihi glas. Okrenula sam i spazila poznatu osobu, naslonjenu na stablo, 10 metara od mene. Nasmiješila sam se od olakšanja i prišla mu. Izvadila sam pergament iz torbe i pružila mu.
-Noćas sam ga dovršila.-rekla sam tiho, dok ga je stavljao u jaknu. Pogledao me svojim vodenkastim očima, šuteći. Bilo je nešto posebno u njima. Možda zato što je ipak bio na mojoj strani.
Skinuo je kapuljaču na pelerinu i otkrio svoje plave pramenove kose, pokušavši ih ukrotiti, no nije mu uspjelo. Nakon par bezuspješnih sekundi pokušavanja, odustao je, i iz džepa izvadio mali srebrni medaljon, sa zmijom na njemu. Gledala sam ga zbunjeno, uzevši medaljon i prevrčući ga u rukama.
-Moram ga uništiti?
Kimnuo je glavom, ne mjenjajući ozbiljan izraz lica.
-Kako?-upitala sam, još uvijek potpuno zbunjena. Konačno se nasmiješio, prvi put te večeri, i izvadio štapić iz mog džepa, pruživši mi ga.
-A da upotrijebiš ovo?
Nasmijala sam se tiho, i zamahnula par puta.
-Evanesco!
Nestao je istog trena, uz oblačić dima zelene boje. Razišao se, relativno brzo. Upitao me, ne skidajući pogled s mojih očiju.
-Znaš se vratiti u Hogwarts?
Kimnula sam glavom, odsutno gledajući prema zvijezdama.
-U redu onda. Onda... idem.
Okrenuo se, no zaustavila sam ga, progovorivši.
-Zašto se ti ne vratiš u Hogwarts?
Zastao je i okrenuo se ponovno prema meni. Činilo se da se dvoumi.
-Misliš da bi me... primili?
Nasmiješila sam se i približila mu se.
-Zašto misliš da ne bi?
Pomalo me nesigurno gledao. Odmaknuo je pogled, ne uspijevajući izdržati. No tad je ipak rekao.
-Koliko mi god to bilo teško priznati, imaš pravo.-zašutio je na trenutak, a zatim izustio.-Vratiti ću se.
Nasmijala sam se i rekla.
-Primit će te, bez brige. Iako si kreten.
Činilo se da je smijeh razbio neugodnu i jezivu tišinu koju je obuhvaćala noć.

***

Violet je uletjela u sobu, ciknuvši.
-Zamisli, došao je novi učenik u Hogwarts preko praznika! I ostat će!
Noćas sam se vratila do 5 ujutro, i odmah zaspala na krevetu. Na moju žalost, i na žalost svih drugih koji su trpjeli moje užasno, terorno buđenje, morala sam se buditi samo dva sata poslije, no ipak sam bila dobro raspoložena. Uzdignula sam obrve i pogledala je iznad knjige koje sam upravo čitala (Sumrak) i rekla.
-Ma da? Kako se zove?
-Will. Will Dave Vaisey.-rekla je ushićeno, dok se Anna P. smijala kao luđakinja. Anna G. ju je lupila u rebra i zbunjeno upitala.
-Što je toliko smiješno?
-Ne vidiš? Cvrkuće ko ptičica! A ima dečka!-rekla je Anna, i nastavila se kesiti. Violet je preokrenula očima i sjela na moj krevet, i bez imalo milosti uskratila meni prostor za izležavanje. Namrgođeno sam je pogledala, no nije skužila.
-Znaš, ak imam dečka, to ne znači da moram biti slijepa za druge.-odgovorila je, češljajući se. Nakon samo par trenutaka tišine okrenula se meni i posvetila mi par trenutaka pažnje.
-Što to opet čitaš, ofco? Katkad pomislim da bi tebi trebalo doživotno zabraniti čitati.
-Ha ha.-nasmijala sam se sarkastično.-Da mi zabrane, prvo bih ubila tebe.
-Zašto?-upitala je Vanessa, ulazeći u sobu, sa slušalicama na ušima iz kojih je treštala glazba. Vjerojatno je prisluškivala. Skinula je slušalice i spremila ih u džep. Iza nje je banula Aicha, praveći joj rogove. Prigušeno sam se nasmijala, no Vanessa nije ništa primijetila.
-Jer bi učinila čitavom svijetu uslugu!-rekla je Anna P. i prasnuli smo u smijeh. Svi osim Violet, koja je prekrižila ruke i durila se.
-Ma daj!-rekla sam, uzdahnuvši i sklopivši knjigu. Svejedno nisam mogla čitati uz takve brbljave kozetine.-Samo se šalimo, ok? Violet? Ljubičasta?
Šutjela je, i dalje se dureći. Nasmiješila sam se i rekla otegnutim glasom, koji ju je oduvijek živcirao.
-Marcelovkaaaaaaaa....
-NE ZOVI ME TAKO!-skočila je kao oparena i počela me gušiti dok smo svi krepavali. Ok, ja za stvarno.
-Daj prestani, boli.-protisnula sam i odgurnula je. Pogledale smo se istodobno i prasnule u smijeh.
-Hoćemo na doručak?-upitala je Vanessa. Aicha se nacerila i progovorila prvi put.
-Tko glasa za rogonjin prijedlog?
Vanessa se okrenula prema njoj i opako je pogledala, izderavši se.
-PRESTANI!
-Prestanite svi!-vrisnula je Anna G. Ja sam se bez razloga još uvijek hihotala, a zatim sam rekla.
-Ma dajte. Ajmo na doručak. Ako se poslužuju jaffa keksi, moji su!-izbeljila sam se i sjurnula dolje, dok se ove nisu ni snašle.

-Eno ga!-Violet ga je prva zapazila za stolom. Na moju žalost, umjesto jaffa keksa, bilo je samo nekih glupih žitarica i bundeva, što me je natjeralo da razmišljam o narudžbi čitavih paketa za zalihe za cijelu godinu od bezjačkih proizvođača.
-Nije li prezgodan? Pa pogledaj samo tu kosu, te oči, te...-Violet je kao očarana buljila u njega. A i još "par" (cijela dvorana) cura.
Uzdahnula sam, ne mogavši više to trpjeti, i mahnula mu, dok su me ove gledale kao da sam pošandrcala. A još su bile zaprepaštenije kad mi je uzvratio.
-Hej!-Violet je prekrižila ruke. Zbunjenost joj je ipak nadjačavala ljutnju.-A da nas upoznaš? Gospođice hoću-svakog-dečka-za-sebe?
Nasmijala sam se i mahnula mu rukom da dođe. Došao je do našeg dijela stola i sjeo na Lucianovo mjesto, koje je tog dana bilo prazno. Nisam znala zašto... Otjerala sam sumorne misli iz glave i nabacila osmijeh na lice.
-Will, moje frendice te žele upoznati.
-A možda i nešto više! Nego, si slobodan ovu noć?-Aicha je dobacila. Will se samo nasmijao i pružio svakoj ruku. Kad je došao do Violet, Anthony se našao iza njega i nakašljao se.
-That's my girlfriend, know?
Otvorila sam usta od zaprepaštenja.
-Pa ti znaš engleski!
Nije se osvrtao na moje uobičajene upadice. Will se ustao i rekao, smiješivši se.
-Bez brige, ne kradem. Iako bih mogao.
Anthony je preokrenuo očima. Will se obratio meni.
-Možeš malo van? Ili ćeš doručkovati?
-Ovo sranje? Nema šanse.-rekla sam ozbiljnog lica i otišla prema van, dok su se cure zbunjeno pogledavale, pitajući se što je sve ovo bilo.
It would be so easy
To spend your whole damn life
Just keeping score
So let's get down to it
There ain't no need to lie
Vani je bilo neobično toplo za zimu. Snijeg se čak lagano topio, i s grana su kapale kapljice otopljenog snijega. Jezero se zrcalilo svom svojom površinom, odražavajući još veću tajanstvenost svojih dubina. Sjela sam na stari panj i nacerila se.
-Will?
Slegnuo je ramenima.
-To mi je pravo ime. Leny je bio samo glupi pokušaj Voldemortovog seudonima, koji mi je trebao, da me ubaci u školu.
Zamišljeno sam gledala prema Hagridovoj kućici, pitajući se, gdje je...
-Gdje je tvoj dečko? Lucian?-Will je progovorio kao da mi je pročitao misli. Trgnula sam se.
-Ne znam. Nisam ga vidjela od noćas. Išao je sa mnom do moje kuće, no tada sam iz nepoznatog razloga otrčala i srela tebe. I ne znam gdje je sada.
Uzdahnula sam. Jesam li napravila glupost?
Will je sarkastično odvratio.
-Ne ponaša li se katkada kao kreten? Ne dosadi li ti to?
Dohvatila sam granu, prčkajući po snijegu s njom.
-Da, ponaša se. I normalno da dosadi. Zato se i... posvađamo. Previše me štiti! Kao da ništa ne mogu sama. To živcira.
Grizla sam usnice. Ok, ovo nisam nikome nikada rekla. Zašto sam njemu?
Tell me who you think you see
When you look into my eyes
Lets put our two hearts back together
And we'll leave the broken pieces on the floor...
-Hladno je.-rekla sam odjednom i naglo ustala. Imala sam strahovitu potrebu da budem sama. Zbunjeno me pogledao.
-Kuda ideš?-upitao je i pokupio kamen s tla i bacio ga u jezero. Odskočio je.
Polako sam se udaljavala, koračajući unatrag, sve dok se nisam okrenula i pobjegla natrag u dvorac. Iako nisam znala razlog tomu.
___________________________

Ooook, post je malo bezveze, al nemam baš inspiracije, sorry. Želim vam divan vikend (kad dođe) i da mi se lijepo naspavate, jer ja imam jutarnju smjenu i stalno zijevam -.-' . I jako dobro znam kak je to kad vas ujutro zovu, i prekinu baš kad je najljepše.... Pozz from Vic!

Get this widget | Track details | eSnips Social DNA

Tišina, proparana škripatom pera na starom pergamentu i pravilnim otkucajima sata. Drhtav i sve slabiji odsjaj svijeće u kutu stola, svjetleći tek toliko da mogu vidjeti što pišem. Ruka je sama užurbano pisala, jer nije bilo puno vremena. Da, imala sam poseban rukopis, s kojim su drugi većinom imali problema kad su čitali, jer je većini bio nerazumljiv. Ipak, činilo se da su te škrabotine kao i ja; nažvrljane na brzinu, tek toliko da su tu, nesigurne i nezamjetljive. Pogled mi je pao na sat pokraj kreveta. 23:03. Ugrizla sam se za usnicu i nastavila pisati, no malo sporijim tempom. Moj nažvrljani rukopis je prekrivao već pola pergamenta, sve dok nisam zastala, osluškujući pozorno u tišini. Činilo se da, ako zanemarimo spore i tihe otkucaje sata utopljene u tamnoj noći i Violetino hrkanje, da se tišina mogla opipati. Ipak, u daljini se čulo tiho cviljenje, s povremenim, isprekidanim jecajima, koje sam ignorirala, jer sam sama sebi tvrdila da mi se to pričinjava.
Ustala sam lagano sa stolice, trudeći se da ne zaškripi. Spremila sam pero i ispisani pergament u ruksak i uzdahnula, pogledom obuhvaćajući sobu. Sjetno sam, po posljednji put bacila pogled prema svom krevetu, i gotovo šapčući pozvala Colyja i White. Coly je tiho zacvilio, no poslušno je išao za mnom, dok mi je White sjetjela na rame i tiho, gotovo piskutavo, huknula. Već sljedećeg trenutka sam tumarala praznim, hladnim, i tamnim hodnicima. Usne su mi oblikovale "Lumos" dok sam polako koračala, svakim trenom se sve više odupirući onoj tihoj, tanahnoj želji da se vratim. Konačno sam se našla pred velikim, ulaznim vratima.Uzdahnula sam po posljednji put i uhvatila kvaku, trudeći se biti što tiša. No, začula sam poznati glas.
-Kamo ideš?
Okrenula sam se, grizući usnice od ljutnje, i ugledala Luciana. Promrmljala sam neuvjerljivo, prvo što mi je palo na pamet tog trena.
-Idem van malo, na zrak, gledati zvijezde. Smeta ti?
Pogledao me podignutih obrva i naslonio se na vrata, gledajući me u oči. Primjetila sam da su mu ruke u džepu.
-Kao prvo, nosiš ruksak. Kao drugo, vodiš i svoje ljubimce. Kao treće, prošlo je 11 navečer. Kao četvrto, vani snijeg pada kao lud, i nema šanse ni da ćeš vidjeti ni z od zvijezda.
-A kao peto?-upitala sam prkosno, shvaćajući da mu ne mogu lagati. Svaki put bi me prozreo.
-Kao peto, Božić je.-snašao se, cereći se. Coly je zalegao na tlo, stavio glavu na šape i promatrao nas. White je nakon par sekundi sletjela na neku šipku, čupkajući svoje perje. Otpuhnula sam popustljivo i naslonila se na zid, nasuprot njemu.
-Dobro, ne idem van.-promrmljala sam bolno, predavajući se. Podignula sam pogled sa svojih crvenih starki.
-Nego?-upitao me smiješeći se. Preokrenula sam očima i odvratila.
-Idem iz Hogwartsa. Moram.-uzdahnula sam, i skrenula pogled prema zamagljenom prozoru.-Ne zauvijek, već na samo par dana. Možda i manje. Vratit ću se do Stare godine, bez brige.
Bila bi laž kad bih rekla da sam očekivala takvu reakciju. Očekivala sam zbunjenost, iznenađenost, mišljenje da sam luda il ćaknuta, ili bilo šta slično. No, samo je uzdahnuo, i ozbiljno dodao.
-Ok, očekivao sam to. Al ak misliš da ideš sama, varaš se.
Otvorila sam usta da nešto kažem, no začepio mi je usta svojom rukom i rekao.
-Ne buni se. Kunem se da ak te ne nađem ovdje za 15 minuta, da te neću nigdje pustiti samu. Ozbiljno ti kažem.
Ozbiljnost na njegovu licu je bila toliko očita da sam se morala prigušeno nasmijati. Otrčao je prema Griffyndorskoj spavaonici dok sam čekala pokraj vrata. Sjela sam na stepenicu, proučavajući portrete nekih ljudi (da budem pristojna), naslonjena na kameni stup lava, dok su minute prolazile sporo kao sati. Buljila sam prema stepeništu, ne odvraćajući pogled s njih, kao da tamo ima nešto zanimljivo. Uskoro se pojavio, noseći ruksak.
-Ok, pretpostavljam da ćemo ostat najviše 5 dana, je li?-upitao je, pružajući mi ruku da mi pomogne ustati. Prihvatila sam.
-Da. Valjda. Ne znam.-promrmljala sam, i otvorila vrata.
Hladan vjetar mi je puhnuo u lice i naježila sam se od glave do pete. Vrata su se sama, cvileći zatvorila, kao da žele da što prije odem, dok sam sjetno gledala prema njima dvoumeći se. Vratiti sam se mogla. Trenutak je ipak prevagnuo i odmahnula sam glavom i krenula, lagano koračajući. Bijele, hladne pahuljice gustoga snijega sve su se više petljale u kosu i škakljale lice. Vjetar je šaputao jezive tajne mračne strane, a grane su se lagano pomicale, pokušavajući sresti sa sebe sav onaj snijeg što se nakupio tijekom mnogobrojnih noći. Tišina se mogla osjetiti. Činilo se da je utihnula čak i zadnja ptica i žuborenje jezera. Obrglila sam se rukama, tjerajući hladnoću od sebe, i tiho progovorila.
-Kako si znao da idem?-upitala sam ga, dok sam tresla snijeg s jakne. Nasmijao se, tiho, i zatim odgovorio.
-Imao sam viziju. Počeo sam se tresti, i onda mi je neki glas rekao da odem do ulaznih vrata.
Nacerila sam se.
-Sereš.
-Naravno.-izbeljio se. Sagnuo se da zaveže cipele, no, sljedećeg trenutka me pogodila gruda snijega.
-Hej!-uzviknula sam dureći se, i dohvatila snijeg s najbliže grane. Nažalost, nisam bila tako spretna. Sljedeće minute smo oboje završili na zemlji, kapuljača punih snijega, i smijali se kao luđaci. I nije nam bilo hladno.
-Što misliš da nas vide drugi?-upitala sam kad se konačno čuo samo vjetar. Šutio je par trenutaka, a onda odgovorio smijući se.
-Pa, mogu zamislit Violet. I Anthonyja.
Neuspješno je pokušao dočarati Violetin glas.
-Zar vi niste čuli za rečenicu, "kad se radi, radi se"? Mrš na pisanje zadaće!
Oboje smo se nasmijali, iako slabije nego prije. Želudac me bolio.
-Ja ću Anthonyja!-pretekla sam ga i nastavila, dubokim glasom.
-"Vas dvoje ste stvarno konačno pošandrcali. Čestitam, prošli ste test!" By the way, Luc, je li on normalan?-nastavila sam normalnim glasom i ozbiljnom facom, sve dokle sam mogla izdržati.
-Pa, nije, al ak uspoređujemo tebe s njim, mislim da ga daleko vodiš.-odgovorio je isto ozbiljno, dok se oboje ponovno nismo kidali. Činilo se da običnim glupostima nadoknađujem sve dane kad se nisam smijala. Kosa mi je već bila potpuno mokra od snijega, kao i jakna, no i dalje se nisam ustajala. Iznenada je progovorio, okrenuvši se na bok i gledajući me.
-Znaš, mislim da bi bilo vrijeme da ustanemo s ovog snijega, inače ćemo dobit upalu pluća.
Izbeljila sam se i odvratila, ustajući se.
-Meni ne smeta.
Stepla sam ponovno snijeg sa sebe i zagrizla usnice, gledajući prema kuli dvorca. Već je bila prošla ponoć za točno tri minute. Ustao je sa zemlje i upitao tiho.
-Kamo idemo?
Šutjela sam par trenutaka, a zatim tiho, gotovo nečujno, izustila.
-Idem doma. Po odgovore.
Pogledao me ozbiljno, podignutih obrva.
-Ok, nije li pametnije samo pogledati milijunaša?
Zbunjeno sam ga pogledala i prasnula u smijeh.
-Sad je stvarno vrijeme da se uozbiljiš.
-Prava se javila!-nacerio se i odvratio, no uzvratila sam mrkim pogledom.-Ok, ok, ozbiljan sam!
-Bilo je i vrijeme.-nasmiješila sam se zlobno, a zatim se uozbiljila.-Moramo proći Hogsmeade. Inače se nećemo moći aparatirati.
Zbunjenost se očitavala na njegovom licu.
-Ok, mislio sam da si TI išla na posebne dodatne satove kako razbiti čaroliju zabrane aparatiranja.
Uzdahnula sam.
-Da, išla sam, ali ne mogu se aparatirati s tobom, a da to Dumbledore ne skuži, shvaćaš? Mogu jedino sama!
-Aha, razumijem.-odvratio je i krenuo prema smjeru Hogsmeadea. Krenula sam za njim, hodajući u tišini.

***

Snijeg je škripao opod mojim mokrim, kričavo crvenim starkama. Činilo se da su ona jedina topla, vesela boja u krajoliku tamnog drveća i sjena. Mjesec se sakrio iza oblaka, pa je jedina svijetlost dolazila od uličnih svijetiljiki. Pod njihovom svjetlošću, pahuljice su se jasno nazirale, no i primjećivalo se da sve rijeđe i rijeđe padaju, sve dok potpuno nisu prestale. Tamni oblaci su ipak ostali, sakrivajući zvijezde od pogleda smrtnika. Uzdahnula sam gotovo neprimjetno, gledajući prema Zonkovu dućanu psina. Zaklopila sam oči, ne dopuštajući suzi da sklizne niz lice. Uspomene su potekle kao bujica. Možda i ne bi, da nije zadnji i prvi put kad sam bila u Hogsmeadu netko poginuo zbog mene.
Kuće su promicale pokraj nas, iako nisam to ni primjećivala. Pogled mi je samo bio usredotočen na jednu točku na obzoru, sve dok se nisam gotovo i zabila u rasvjetni stup. To je bila granica. Izvadila sam štapić, gledajući prema groblju koje se prostiralo iza Hogsmeadea, no odvratila sam pogled. Previše je podsjećalo na mjesto u snu.
-Ok, hoćemo?-upitao je gledajući me upitno. Kimnula sam glavom bez riječi i prošaptala čaroliju.

Našli smo se točno ispred moje kuće. Bila je veća od ostalih u ulici, novija i naizgled sasvim obična, iako sam znala istinu. Bezjaci bi nas katkad posjećivali, no oni bi tada štapićem napravili kao i kod običnih ljudi, i oni nikad ne bi primjetili razliku. Osim, naravno, ako bi White proletjela iz kuhinje prema stepeništu noseći miša u moju sobu, a ja bih je ganjala vičući joj i časteći je pogrdama, što je prilično smješno zapravo izgledalo, no dotični su se obično pravili da ništa ne vide, kao da je to nešto sasvim normalno. A možda su im moji roditelji poslije obrisali taj dio pamćenja.
Stala sam pred ulazna vrata, ukrašena Božićnim vijencem.
-Alohomora.-prošaptala sam, uperivši štapić u ključanicu. Vrata su se bez ikakvog zvuka ili otpora otvorila. Stupila sam u sobu.
-Opa.-rekao je Lucian. Nasmiješila sam se i zatvorila ulazna vrata. Hodnik je bio uzak, no dnevna soba je bila ogromna i popunjena svakakvim stvarčicama. Stol je bio pretrpan novinama, općenito Dnevnim Prorokom, kojeg su voljeli čitati, iak nisu uvijek vjerovali svemu što su pisale. Uzela sam prvi na hrpi, najnovijeg datuma i stala ga listati. Nije puno proteklo kad sam naglo problijedila.
-Što ti je?-upitao je Lucian i došao do mene. Pogledao je preko ramena u novine, a usta su mu se micala dok je čitao.
"Povratak obitelji Goldelion?
Prema najnovijim vijestima, Maria Janie Goldelion i Warner Niles Goldelion će preuzeti mjesto ravnatelja i zamjenice ravnatelja u Hogwartsu, jer Albus Dumbledore i Minerva McGonagall idu na putovanje. Ne zna se koliko dugo će se zadržati na tom mjestu, no poznato je da je par generacija Goldelionovih okupiralo mjesto ravnatelja prije 200 godina, pa se sumnja da samo žele vratiti staru moć nad Hogwartsom. Također, njihov najmlađi sin Carl Nigelius će isto krenuti na prvu godinu ovo polugodište, unatoč tomu što ima tek 10 godina. Diskriminacija? Zovite ovo kako hoćete, no njihovi trenutno nepoznati planovi su nam, kako god to neki porekli, veoma sumnjivi."
-Gliste im njihove, seru više od Afričkog slona!-bijesnila sam, iako nisam zapravo ni shvaćala što govorim. Lucian mi je stavio prst na usta, pokazujući mi da šutim, i odvukao me iza vrata. Shvatila sam razlog. Ulazna vrata su se, sa škripatom, širom otvorila.

Get this widget | Track details | eSnips Social DNA

Gledala sam u zvijezde, onih par prvih svjetlećih zrnaca svemira koji su se pojavili te Badnje večeri, čim je sunce zašlo iza visokih planina. Mjesec se tek uzdizao, polako, kao da mu se uopće ne žuri. Imao je vremena. Snijeg je padao i polako se približavao hladnoj, bijeloj zemlji. Vidjela sam ih na milijarde njih, pod treperavim svijetlom ulične svijetiljke na kraju mog smjera. Koračala sam polako ulicama moga sjećanja, a koraci se nisu čuli. Samo škripat tog hladnog snijega i pucketanje leda. Ponegdje bi se oskliznulo i pao bi s krova na ulicu, još više zatrpavajući prolaz. Bila sam gotova nezamjetljiva u crnoj jakni, crnoj kao i noć, provlačeći se u sjenama visokih zgrada. Nisam znala gdje idem. Znala sam samo da sam daleko... daleko od Hogwartsa. Daleko od ostalih. A možda... možda je to samo bio kraj?
Zastala sam kod jedne visoke ulične svjetiljke, različite od ostalih. Pogled sam uspravila do njenog trepetavog svijetla. Sve su svjetiljke svijetlile ravnopravno, jako i ustrajno, za razliku od ove.

Izvadila sam štapić iz lijevog džepa. Uperila sam ga u svijetlo i prošaptala čaroliju, dok su mi se pahulje sve više i više plele u kosu. Svijetlo je sad svjetlilo najjačim sjajem u ulici. Gotovo je.
Uperila sam ga u stup svjetiljke i ispisala riječi, da zauvijek stoje na njoj. Zasvijetlile su vatrenim sjajem, a zatim se ugasile, ostavljajući svoj crni trag.
Not all scars show, and not all wounds heal. Sometimes you never truely see, the pain that someone feels...
Smiješak mi je preletio preko lica, prvi te večeri. Zaklopila sam oči, i za par trenutaka sam bila ponovno kod jezera. Sat na najvišoj kuli je odzvonio 18 sati. Snijeg je sve gušće i krupnije padao. Došla sam do same obale, i rukom dotaknula površinu. Voda se lagano uzburkala, a zatim ponovno smirila, kao da je ništa nije uznemirilo. Sama posebnost u tom jezeru je bila što se nikad nije zaleđivalo, za razliku od ostalih.
Začula sam glasne zvukove i brbljave glasove učenika. Nasmiješila sam se, jedva primjetno. Bal... Nisam li odlučila da neću ići?
No odluke se mjenjaju. Na žalost drugih.

***

-Victoria!-Violet je ciknula kad me ugledala. Bila je sva ušminkana, u nekoj ljubičastoj haljini i sa svezanom kosom. Smijuljila sam se gledajući sve te ljude. Kao da sam na nekom izboru za miss il šta već. Anna P. je uzviknula, pomalo začuđeno.
-Ipak si došla! Depra te prošla?
-Nisam ni bila u njoj.-iscerila sam se.-Ah, pubertet...
-Sva sreća pa te prošao! Ovaj... Kako to izgledaš?-prošaptala je Vanessa.
Nisam se čudila tuđoj zbunjenosti. Bila sam u najobičnijoj crvenoj majici s nekim natpisom i ispranim trapericama, raspuštene kose i u crnim starkama. I crnoj jakni, koju sam skinula na ulazu. Zahihotala sam se.
-Izgledam specijalno. Izgledam kao ja.-izbeljila sam se i uzela čašu nečeg što je trebao biti sok od crnih malina. Osim ako mi nisu podvalili alkohol.
-Mogla si se barem sredit, jel?-Aicha je nadobacila.
-A-a.-odmahnula sam glavom.-Mrzim to. Radije ću biti u ovome. Žalim.
Pogledala sam prema profesorima. Čak se činilo da su izašli iz svojih ozbiljnih ljuštura i shvatili da postoji riječ zabava, barem jednom u godini.
-S kim ste došli?
Violet je hladno odgovorila.
-S Anthonyem, ne?
Pogledala sam je blijedo, a zatim progovorila.
-Znala sam, znala sam da ćete biti zajedno! Budalac i štreberica, of course!
Sarkastično (po njenim mjerilima, sarkastično) je odvratila.
-Ja sam barem s nekim došla, Vic, za razliku od tebe.
-Oh, misliš da ja nisam?-odvratila sam beljeći se.
-S kim?-upitala je Anna P. Ona je bila s Ronom, naravno.
-A s kim bih došla, omg?-izluđivala sam ih. Znala sam to.
Griffyndor je otvorila usta, htjedovši nešto reći, no prekinula ju je glasna glazba. Dumby je upalio pjesme. Zbunjeno sam pogledala prema njemu, uzdignutih obrva.
-Nadam se da su svi na balu! Hajde, uhvatite svoje parove i zaplešite!
Naširoko sam preokretala očima, dok su se ostali razbježali prema središtu dvorane. Naslonila sam se na zid i pila sok, slušajući pjesmu.

Aha. Ashlee Simpson. Da li su imali namjeru cijelu večer puštati takve pjesme ili bi se konačno sjetili da puste neku normalnu?

-Ipak si došla.-začula sam nečiji glas.
Čaša mi je pala na pod. Izvadila sam štapić i prošaptala čaroliju, uperivši ga prema čaši.
-Reparo.
Okrenula sam se konačno i spazila njega kako me promatra.
-Da, došla sam. Imaš što protiv?
-Daj se smiri.-odvratio je ozbiljno i približio se. Poljubio me nježno. To je valjda trebalo značiti da smo ponovno zajedno. Uzdahnula sam.
-Zašto si tako...
-Pametan?-upitao je smijuljeći se. Pogledala sam ga poprijeko.
-Sličan meni?
-Teško pitanje.-uzvratio je zafrkavajući.-Al netko te treba čuvati. Da ne upadaš u nevolje.
-Pa, to je utješno znati.-odvratila sam glumeći sarkastičnost i poljubila ga, ovoga puta, ja. Začula sam Violet.
-C-c-c, kako vas nije sramota? Na javnom mjestu?
Izbeljila sam joj se i odvratila.
-Badnjak je. To je sve što trenutno mogu odgovoriti danas.
-Jako utješno.-promrmljala je.

***

Nalazila sam se na groblju. Nisam znala kako sam tamo dospjela, no činilo se da mi je to trenutno bilo najmanje važno. Oko mene je bilo kojih 20 smrtonoša, i... Voldemort. Guste, bijele pahulje su padale i prekrivale kamene spomenike, ispisane zlatnim slovima, pocrnjelima i oštećenima od neumoljivog daha vremena. Činilo se da dugo, dugo nitko nije bio pokopan tamo, jer je groblje bilo napušteno i pusto, s jedva primjetnim znakovima uvenulih ruža i orhideja, i davno ugaslim svijećama koje su prije barem malo popravljale zastrašujući izgled smrti. Sada su grobovi bili pusti, s ugaslim svijećama, čime su se ugasile i nade. Nade da nikad neće biti zaboravljeni. Gole grane su bile prekrivene teškim, sipljivim snijegom, i drhtale su od hladnoće na oštrom vjetru. Do ušiju mi je dopro hladan glas. Njegov glas.
-Vidimo se ponovno, ne misliš li?
Pokušala sam odgovoriti, no nikakav zvuk nije izlazio iz mojih usta. Zaprepašteno sam pokušala vrištati, no ništa. Nisam mogla ispustiti ni glasa.
-Svi će uskoro umrijeti, zbog tebe. Pred tvojim očima. Tvojom zaslugom.
Gledala sam ga užasnuto dok je prilazio dvoje ljudi. Mojim roditeljima. Pokušala sam se pomaknuti, no... Nisam mogla.
-Crucio!
Vrištala sam, ili sam barem pokušavala vrištati. Netko me uhvatio za ruku i prodrmao.
-Victoria! Daj se probudi!
Otvorila sam oči i ugledala Violet. Pidžama mi se lijepila od znoja.
-Ružno si sanjala.-rekla je pomalo zabrinuto.
-Ne...-prošaptala sam, pokušavajući se ustati, no odgurnula me natrag na krevet.
-Ma dobro je. Bio je to samo san.-odvratila je Anna P., dok sam gledala kroz prozor. Pahuljice su još uvijek padale, kao da nikada neće prestati. Božić... Prvi put sam se iskreno zapitala, što li su značila njihova tajanstvena pisma? Činilo mi se... da, ako je ono bila vizija, možda... ako ne saznam to sada, da... nikad neću. I donijela sam odluku.

Life brings tears, smiles and memories. The tears dry, the smiles fade, but the memories last forever...
___________________

Iskreno, post mi se uopće ne sviđa, al dobro XD. Sad jurim ubit par ljudi, čujemo se kad se vratim (ako se vratim LoL). Pozz!

Get this widget | Track details | eSnips Social DNA

Don't think that you can tell me what to think
I'm the one who knows what's good for me
And I'm stating my independence
Gonna take the road I'm gonna take
And I'm gonna make my own mistakes
It's my life, I decide...

Stajala sam naslonjena na zid kamene i tijesne Hagridove kućice. Svakih pet sekundi pogledavala prema visokim zidinama starog, stoljetnog dvorca. Nestrpljivo sam čekala, čvrsto držeći žućkasti pergament u ruci, kako bi bila uvjerena da je još tu. Bio je ispisan nažvrljanim rukopisom. Pogled mi je ponovno preletio preko stisnutih slova. Nervozno sam grickala usnice i podigla pogled. Promatrala sam najbliže stablo, prekriveno snijegom kao i sva ostala. Suho i mrtvo lišće već je odavno nestalo pod milijardama snježnih pahuljica koje su prekrivale svaki milimetar zemlje. Noć je bila okrutno ledena i hladnoća mi se uvlačila pod debeli zimski kaput i za samo 5 minuta koje sam provela vani, bila sam naježena od glave do pete. Pahuljice su uporno padale i plele se u moju dugačku kosu, i škakljale me po nosu sve dok nisam kihnula. Činilo se da ću sutra ujutro biti gadno prehlađena.
Začula sam tihe korake u dubokom snijegu. Iako sam djelovala mirno, zapravo sam drhtala. Noć je bila pretiha. Pretiha za 8 poslijepodne. Čak se nisu čuli ni glasni razgovori prvašića. Da li su bili predaleko ili su jednostavno utihnuli?
Škripat nije prestao. Progovorila sam tiho, kao da mi glas dolazi iz daleka.
-Sjetila sam se. I ne možeš tu ništa.
U mraku sam razaznala njegove vodenkasto-sive oči. Njegov prodorni pogled. Izašao je iza grma i progovorio svojim glasom. No, ovaj put nije bio kao inače, pun mržnje. Ovaj put je bio... Bio iskren.
-Zašto si odabrala tu stranu?
Uzdahnula sam, gledajući prema Hogwartsu i izbjegavajući njegov pogled. Prošaptala sam.
-Zašto si ti izabrao njegovu?
Slegnuo je ramenima.
-Bi li te začudilo kada bih ti iskreno rekao da ne znam?
Pogledala sam ga u oči i rekla tihim glasom.
-Sutra je Badnjak. Još imaš vremena.
Šutio je par trenutaka, a zatim tiho izustio.
-Misliš li da imam još šanse?
Nasmiješila sam se bolno.
-Imaš. Ali se moraš požuriti.
Stavila sam mu pergament u ruke i prošaptala tiho.
-Bolje kreni.
Pogledao me duboko u oči. Činilo se da želi nešto reći, no onda se ipak okrenuo i otrčao. Nisam ga više vidjela.

***

-Ovco! Vraćaj to!-Violet je vrištala i pokušavala dohvatiti dnevnik koji je bio u njenim rukama. Njen dnevnik.
-Zašto bih?-odvratila sam smijući se i strovalila se na krevet. Badnjak. Oduvijek sam obožavala Badnjak, možda čak više svog rođendana. Na taj dan bih uvijek bila sretna, bez obzira na sve. Ali ne i taj dan.
-Ako mi smjesta ne daš, nećeš moći na wc sljedećih 5 dana!-povikala je dok su je Anna P. i G. gledale sa čuđenjem.
-Meni ne smeta.-iscerila sam se i bacila joj dnevnik. Pogodio ju je točno u glavu.
-Baš si...-promrmljala je ne dovršivši rečenicu, jer sam je prekinula.
-Pametna?
Samo je preokrenula očima i spremila ga u ladicu, zaključavši je potom (da spriječi neželjene posjetitelje, iliti mene, da ga pročitaju). Odjednom je Potter progovorila, kao da se tek tad tog sjetila.
-Zašto više nisi s Lucekom?
Pogledala sam je zaprepašteno, da mi je knjiga ispala iz ruke.
-Lucekom? Jel tebi dobro?
Par trenutaka se igrala s olovkom na stolu, a zatim me pogledala i rekla.
-Lucianom, ne?
Uzdahnula sam, očekivajući da će jednom doći vrijeme za to pitanje. Tiho sam rekla, gotovo šaptajući.
-Ne mogu više. Samo je pitanje vremena kada će se ljudi do kojih mi je stalo naći u opasnosti zbog mene.
Anna G. je napravila zbunjenu facu i progovorila.
-Zašto ne pustiš njega da odluči hoće li biti s tobom? Nije li to njegova odluka?
Grizla sam usnice, sve dok me nisu zaboljele.
-Ne mogu dovesti ljude u opasnost zbog mene. Ne mogu...
I found a box of letters, used to make me smile
but now i feel so lonely...
Sišla sam dolje, krenuvši na ručak.
-Daj čekaj me!-začula sam Aichin pomalo nervozan glas.
-Što je?-odbrusila sam nestrpljivo.
Aichu sam poznavala možda dva mjeseca, no nikad nismo bile nešto bliske. Možda je razlog bio to što je ona bila u Slytherinu, a ja sam uvijek bezrazložno imala loše mišljenje o njima. Iako sam znala da sam u krivu, nisam si mogla pomoći.
-Ideš kući za praznike?
Zastala sam, kao da prvi put čujem to pitanje. Tek sam nakon par trenutaka izustila.
-Ostajem u Hogwartsu.
-Aha.-pomalo razočarano je rekla.-Ja idem doma.
Koračala sam brzo prema Velikoj dvorani. Bila je puna, jer je to zapravo bio zadnji ručak u ovom polugodištu za one koji su odlazili. Navečer je bio bal, a odmah nakon toga su išli kući. Bilo je očito da ću navečer prodavati zjake, jer na bal, odlučila sam, neću ići.
Nešto se naglo zaletjelo u mene i palo na pod. Zgranuto sam gledala u malenu sivu sovu u čijim je kanđama čvrsto bilo stisnuto pismo. Sva je bila mokra od snijega. Perje joj se ljepilo jedno za drugo od smole i djelovala je poprilično neuredno. Brzo se digla i pružila mi nogu. Pismo je, na moje iznenađenje, bilo za mene. Skinula sam joj ga s noge i zadovoljno je odletjela. Violet je zbunjeno gledala u nju, pa u mene.
-Čija je to sova?
Zbunjeno sam odvratila.
-Stvarno ne znam.
Uputile su se u Veliku dvoranu dok sam ja otvarala omotnicu. Ispao je komadić papira na kojem je pisalo svega par riječi.
"Gnihtyreve si thgirla! T'nod yrrow eromyna..."
Razumjela sam istog trena. Smiješak mi je preletio preko lica. Sve je ispalo dobro.
Spremila sam pismo u džep i krenula prema Velikoj dvorani. Na ulazu sam se gotovo sudarila s nekim dečkom. Podigla sam pogled i ugledala - Luciana. Promrmljala sam.
-Sorry.
Progurala sam se pokraj njega i požurila prema svom stolu. Sjela sam, pritom prosuvši sok od bundeve, dok me je Vanessa gledala hihotajući se. Mrzovoljno sam odvratila.
-Što je opet?
Rekla je iscerivši se.
-I ti, kao, nisi zaljubljena!
Vilica mi je ispala na pod. Sarkazam u mom glasu je bio i više nego jasan.
-Nisam zaljubljena, ok?
-Ma nee...-odvratila je Violet keseći se. Prekrila sam lice rukama.
-Mislim... Mislim da idem van.-progovorila sam i ustala se, ostavljajući puni tanjur na stolu.
I live for the tears
to fall down your face...
I live for the words
you finally say...
I live for the day...
Ponovno sam se našla pokraj jezera. Pokraj te crne, duboke vode koja je vukla u dubinu. U smrt. Opet sam ubrzano disala, kao da nemam zraka. Iz usta su mi izlazili oblačići pare. Čučnula sam pokraj jezera, promatrajući planine koje su se protezale s druge strane. Tako visoke, snažne i prkosne. Potpuna suprotnost meni. Opet sam se slomila. Zašto sam tako prokleto ranjiva?
Vrane su zakriještale. Pogled mi je odlutao do njih. Letjele su iznad jezera, tvoreći crni krug. Nešto mokro mi je skliznulo niz lice. Suze. Oči mi nisu plakale mjesecima. Zašto je opet počelo?
Obrisala sam ih brzo, ne dopuštajući im da poteku. Ne danas.
Još nije bilo vrijeme. No, uskoro će doći. Uskoro će na meni biti red. I više ništa neće biti isto. Ne više...
Remember all this hours
laughing on the floor...
______________________________

Znam, post je kraći nego što bi trebao biti, al nekak... Htjela sam ga objavit kao zadnji post u ovoj godini. I htjela bih se zahvaliti par ljudi. Pa, da krenem više XD.

Zahvalila bih se Anni Potter, koja me čita od početka, nasmijava svojim dugim komentarima (pogotovo kad ima dane kad joj se pišu komentari za mene), koja me voli gnjavit s pričama o konopljama, koja me oraspoloži kad imam loš dan i zbog koje su većina postova napisana ranije nego što su planirana.
Zahvalila bih se Anni G., na njenim smiješnim postovima i redovitom čitanju postova (čak i kada ima zabranu neta :P).
Zahvalila bih se Evan, iliti Spidey, što me čitala od prvih postova, kojih se sramim, i svojim komentarima pomogla da poboljšam priču.
Također zahvale idu i Alexis i Maggie, što ostavljaju iskrene komentare i jasno daju do znanja kad neš ne valja.
Zahvalila bih se i Aichi, mojoj imenjakinji, koja me tek počela čitati (no nadam se da će to i duže potrajati :P).
I Vanessi, što većinom i pristojno koma post na vrijeme, iako rijetko piše svoje, i kojoj uvijek prevodim postove (no barem ih lijepo prva pročitam XD).
Zahvaljujem se i svima koji me redovito čitaju i ostavljaju pristojne komentare, Rebecci, Alice, Simple Daisy, Forsaken i svima ostalima koje nisam spomenula.
A sada kad sam se natipkala, i dok jedna osoba bjesni, bilo bi u redu i da spomenem nju. :P
Osobu s kojom se najviše slažem i najviše svađam, osobu koju moram nagovarat 5 dana da komentira post, osobu za koju bi sve učinila i ona za mene, i osobu koju svaki dan moram strpjet dok mi prigovara o petardama i kako je spavala samo do 12 sati (šalim se, twin), iliti Olovku (Tinčica, Violet, Valentina, W.).
Neka vam Nova godina bude zanimljiva, puna sreće, zdravlja, frendica, dečki (ma šta će nam oni :P) i svega što zaželite.
Vaša Victoria (ili Jaffa).

Noć. Tiha, tamna noć. Tišina. Usplahirenim pogledom sam tražila nešto. Oko sebe. Nalazila sam se na starom groblju. Jeza mi je prolazila tijelom i drhtala sam kao krhka grana na oštrom vjetru. Posvuda su bili stari spomenici od kamena i mramora, prošarani mrtvim slovima davno zaboravljenih imena. Stanovnici grobova počivali su u miru i tišini. Tek bi noć katkada proparao prigušen huk sove. Noć je bila tamnija od ostalih. Čak su i zvijezde izgubile svoj sjaj, a mjesec je bio sakriven iza tamnih oblaka. Uličnih svjetiljki nije bilo. Lišće je šuštalo pod mojim tihim koracima, odavajući moju prisutnost. Zašto sam tu?
U prvi tren sam mislila da sam ugledala svoje roditelje, mrtve. Slika se istog trena rasplinula. No, ja sam još uvijek bila zarobljena, ovdje. Na ovom jezivom mjestu. Gdje sam?
Polako sam koračala prema svjetlima. Prema gradu. Tamo sam jedino mogla.
Ulice su bile mokre. Mokre i skliske od pljuskave kasnojesenske i ranozimske kiše. Gradske kuće su bile stare i trošne, i boja je popadala s njih, zajedno i sa par crijepova. Kao da nitko u njima ne stanjuje. Jedino se po laganom svijetlu vatre moglo razaznati da je netko unutra. Božićne lampice su bile raspršene po cijelom gradu. Većina trgovina je bila zatvorena zbog praznika.
Drhtala sam. Izvadila sam štapić i pokušala se vratiti u Hogwarts, no... ništa se nije dogodilo. Izašao je samo mali oblačić pare. Zaprepašteno sam pokušala izvesti prvu čaroliju koja mi je pala na pamet, ali ništa. Nothing. None. Merde. Nicht.
Skutrila sam se pod prvim stablom na koji sam naišla. Osjećala sam neopisivi umor. Oči su mi se lagano zaklapale, no ispred mene se odjednom pojavio lik u obrisima. Otvorila sam oči, promatrajući djevojku ispred mene. Bila je vitka, duge smeđe, pomalo valovite kose i zagonetnih plavo-zelenih očiju. Gledala me na poznati način. Jesam li je poznavala? Nisam se sjećala. Pružila mi je ruku, htjevši mi pomoći da ustanem. Primila sam pomoć. Ugledala sam odjednom svoj odraz u izlogu najbliže trgovine, i shvatila da je ta djevojka... zapravo... ja. Obratila mi se, gledajući daleko prema obzoru, gdje su rane jutarnje zrake osvjetljavale daleke planine.
-Kada me nađeš ponovno, naći ćeš i sebe. Ako me nađeš.-rekla mi je s ozbiljnim izrazom lica i nestala. U zraku. Nisam imala vremena odgonetnuti što je time mislila jer sam se probudila.
Ležala sam pokraj ograde na hladnom, bijelom snijegu. Ustala sam pomalo teže, jer sam sva bila promrzla. Očito sam zaspala dok sam sjedila na ogradi. Otresla sam snijeg sa sebe i jednim pokretom štapića uklonila blato s pelerine. Pogled mi je skliznuo prema dvorcu. Pripadam li... Pripadam li više ovdje?

***

-Victoria, hoćeš li se ti udostojati odgovoriti?-začula sam bijesan glas. Okrenula sam se pospano i primjetila namrgođeno McGonagalldičino lice. Trebalo mi je par sekundi da registriram što me je pitala. Zijevnula sam zaboravivši staviti ruku na usta, i zbog toga sam dobila samo još namrgođeniji pogled, ako je to bilo uopće moguće u tom trenutku.
-Metaformagusi su ljudi koji imaju sposobnost mjenjanja izgleda vanjštine i ta sposobnost se dobiva u 99% slučajeva rođenjem.-izdiktirala sam kao da čitam iz knjige, iako je bila zatvorena, ispred mene. Pogledala me pomalo iznenađeno, jer se vjerojatno ponadala da će se moći izderati na nekoga. Prijezirno je kimnula glavom i vratila se za katedru. Glasno je listala crnu knjigu s tvrdim uvezom pred sobom. Imenik.
-Nisam zadovoljna vašim znanjem.-Saopćila nam je, naprčivši usnice.
-Kad si ti uopće zadovoljna?-mrmljala sam si u bradu. Srećom, nije me čula, inače bih gadno nadrapala. Imala sam Odlično iz svih predmeta. Kao i inače. Što je sve posebno čudilo jer nikad nisam učila.
Pogledala sam van kroz prozor. Snijeg je padao već danima. Pahuljice su lagano lelujale i padale prema zemlji. Sve je bilo bijelo. Kao da je sve prekriveno bijelim, debelim plahtama. Preobrazba nam je bila zadnji sat. Zadnji sat do blaženih praznika. Tri tjedna... Pogledala sam prema satu stopedeseti put danas. 15 minuta. Zašto vrijeme uvijek sporo ide? Uzdahnula sam i zalegla na klupu, zajedno s drugih par učenika. Zvono je naglo zvonilo.
Ustala sam iz klupe brzinom munje i izašla u sekundi. Druge su morale trčat za mnom. Violet je zadihano progovorila, mirnim glasom.
-Za 5 dana je Božić.
-I što s tim?-odgovorila sam sarkastično. Posljednjih dana sam bila loše volje da me nitko gotovo nije mogao podnijeti.
-Samo kažem.-promrmljala je i izvadila štapić. Poslala je sve knjige u našu sobu, jer nam se nije dalo nositi ih sve do spavaonica. Hodnik je bio pun sretnih lica. Glava mi je pucala. Polako. I bolno.
-Što ti je opet? Praznici su počeli!-rekla mi je Anna P. veselo. Pogledala sam je podignutih obrva. Odmah je umuknula.
-WoW, koja moć-nasmijala se Violet, no smiješak joj je nestao s lica. Preokrenula sam očima i ubrzala. Da, bila sam depresivna. I da, ni sama nisam znala zašto. No tko me uopće pita zašto? Kome...
Uhvatila sam se za prozorsku dasku i slabo se držala. Nisam... mogla... disati.
You're different from me...
Netko me je uhvatio za ruku. Grubo.
-Šta je tebi?-Vanessa se izderala na mene.-Koga ti izigravaš?
Pogledala sam je čvrsto stisnuvši zube. Ostale su bile iza nje.
-Samo me pustite na miru, ok?-dobacila sam im bijesno. Violet je otvorila usta da nešto kaže, no pobjegla sam, dok se nisu ni snašle. Nisam bila svoja. Znam da nisam.
Koraci su mi odzvanjali. Nisam ništa drugo ni čula. Kao da je netko isključio ton.
Nisam gledala kud idem i slučajno sam gurnula neku curu. Pogledala sam je iznenađeno, još uvijek nesvjesna što se desilo. Crvena kosa padala joj je preko ramena. Torba joj je pala na pod. Zelena pelerina odavala mi je da je iz Slytherina.
-Oprosti.-promrmljala sam, iako mi je zapravo bilo svejedno hoće li zaista oprostiti.
-Pazi kud ideš, luzerice!-odvratila mi je prijezirno i pogledala me. Ostala sam zatečena. Nisam li negdje vidjela te oči?
Aha. Maggie Riddle.
Pogled joj se dugo zadržao na meni. Zbunjeno sam se okrenula i ubrzala korak, gurajući se kroz grupu brbljavih učenika. A da sam se okrenula tog trenutka, ugledala bih zloban osmijeh koji je zatitrao na njenom licu. Pobjednički osmijeh.

***

Polako sam koračala hodnicima. Pogled mi je bio kristalan i prazan. Kao da nisam tu. Nisam ni gledala kuda idem, sve dok se nisam našla pred nekim zidom. Naglo sam shvatila da sam zalutala. Iako sam ovdje bila već 3 mjeseca, još uvijek se nisam potpuno snalazila u labirintu svih tih bezbrojnih hodnika. Između kamenih zidova i tankih prozorskih, zaprašenih stakla. Između sve te paučine i prašine. I tajnih vrata koja su se pojavljivala posvuda i sadržavala najveće tajne ovoga svijeta.
I just wanna scream and lose control...
Gdje sam?
I just want to fall and lose myself...
Priljubila sam se uz zid i ubrzano disala. Čula sam škripu vrata u blizini.
Forget about everything and runaway...
Zidovi su šaptali jezivim glasom. Ili mi se samo pričinilo?
Can anybody hear me?
Nije mi se pričinilo. Netko je tu. I uskoro će se naći preda mnom.
Sjela sam na pod. Jedino sam to mogla. Hodnikom su odzvanjali tupi koraci. Sjena se pojavila na zidu. Izvadila sam štapić i skočila na noge. Ugledala sam poznato lice.
-Ti.-prošaptala sam.-Zašto me jednostavno ne pustite na miru?
-Violet mi je rekla da si pobjegla i...-započeo je, no prekinula sam ga.
-I da sam luda?
-Ne.-odgovorio je kratko. Živcirao me.
-Možeš otići?-prošaptala sam, jedva se suzdržavajući da ne puknem.
-Gdje?-odgovorio je iritirajući me. Čaša se prelila.
-IZ MOG ŽIVOTA!-izderala sam se i progurala pokraj njega. Otrčala sam. Nije me ni pokušao zaustaviti. Nisam to ni željela.
So go away from me...

***

Noć. Noć kao i sve druge. Mjesec je bio visoko na nebu, ukrašenom blještavim točkama na nebu, koje su drugi zvali zvijezde. Nije bilo ni vjetra ni kiše, samo je sve bilo bijelo pod dubokim snijegom. Grana je pod teškim teretom puknula i pala uz tihi zvuk koji je narušio dotadašnji mir. Nije marila. Nije promatrala crno, pomalo sablasno drveće oko sebe, niti su je zavaravale tajanstvene sjene, koje su se poigravale s tuđim očima. Nije čak ni trepnula kad se začulo zavijanje i preplašeno huktanje. Nije se ni obazrela kada joj je sivi šišmiš proletio tik pored glave. Sjela je na hladni, mokri snijeg, prislonivši se na stablo, i čekala, gledajući prema dubokom, crnom jezeru, na čijoj se površini zrcalio njen odraz. Njeno lice, kosa, ruke... Nije mogla odmaknuti pogled, znajući da možda gleda svijet posljednji put tim očima. Da posljednji put udiše noćni zrak. Čekala je ponoć. Čekala je smrt.
Sat na dvorcu je otkucao ponoć. Gotovo neprimjetno se naježila. Ustala je i stresla snijeg sa sebe i pogledala prema šumi. Ništa. Nikoga nije bilo tamo. Okrenula se prema jezeru i zakoračila prema njemu, gledajući svoj odraz. Čučnula je i dotaknula površinu vode. Lagano se uzburkala i slika je postala nejasna. Kao i ona. Nije zapravo znala... ništa. Ničeg se nije sjećala. U njenim sjećanjima zjapila je ogromna rupa. Jedva da je znala kako se zove.
Začula je pucketanje grane i šuštanje lišća. Uplašeno se okrenula, no nije vidjela nikoga. No, znala je da je netko tu. Netko tko će joj ili pomoći ili nauditi. No problem je bio u tome... što nije vjerovala ljudima.
Is it enough to breath...
-Što hoćeš?-upitala sam mirno, iako sam zapravo vrištala u sebi. Preda mnom je stajao plavokosi dečko od kojih 16 godina. Nasmiješio se, iako mi se učinilo da je u tom bilo dašak zlobe.
-Leny. Ne sjećaš me se?
Zavrtila sam glavom i pogledala ga. Zašto se ne mogu sjetiti?
-Nije važno. Ne možeš se sjetiti.-nasmiješio se kao da je to nešto veselo. Promrmrljala sam, osjećajući da zna odgovor.
-Zašto?
Činilo se da nije čuo pitanje.
-Tvoj je izbor. Gospodar tame će ti vratiti pamćenje, no moraš otići na njegovu stranu. Ili možeš umrijeti.
-Ali ja nisam na njegovoj strani.-odvratila sam odmahivajući glavom. Iako se ničeg nisam sjećala, još uvijek sam znala da sam Griffyndor.
-Onda umri.-siknuo je i izvadio štapić. Stajala sam tiho i mirno, kao da me sasvim briga. Pogledala sam prema jezeru, posljednji put...
-Avada ked...
-Experliamus!-netko ga je razaružao. Munjevito sam se okrenula. Crnokosi dečko ga je držao u škrpcu, držeći štapić ispod njegova grla.
-Pusti je na miru!
Ustrtario se. Smijala sam se u sebi. Samo je nešto promrmljao.
-Nestani. Smjesta.-rekao mu je i pustio ga. Prezirno ga je pogledao i nestao u zraku. S dvoje se nije mogao boriti, iako je jedno od tih dvoje očito bilo psihološko poremećeno. Barem na kratko.
Crnokosi dečko mi se obratio.
-Vic, si ti dobro?
Pogledala sam ga u oči. U njegove plavo-zelene oči.
-Tko si ti?
Pomislila sam da ću zauvijek zapamtiti taj pogled. Taj zaprepašteni pogled.
Is it enough to die,
somebody saved my life...
___________________________

Mda, nisam dugo pisala, znam, tri puta sam mjenjala post. Nadam da je sad dobar. Ak se ne čujemo do Božića, Sretan vam Božić!

Ponekad, pitam se, ima li život smisla? Jednoga dana činimo nešto zbog čega drugog dana žalimo. Jednog dana je sve dobro, a drugog smo jedno drugom najveći neprijatelji… Katkad je pak onaj ponos jak, previše jak da bi prešli preko svojih riječi i djela, i katkad zbog toga propadne ono nešto, nešto što je imalo budućnost... Kao što se kaže, sami smo krojači svoje sudbine. Katkad se treba izdići i pregaziti onaj prokleti ponos, što možda ima smisla samo kad te gaze, no katkad je previše ogroman, da nas guši kao zmija oko vrata i sve više i više... One osobe koje su pobijedile ponos, bile su ponovno sretne, i sve je opet bilo ok u njihovom životu. I svi znaju da je samo zbog tog što se nismo znali oduprijeti mu propalo sve, a vrijeme se nije moglo vratiti. A šanse da se sve vrati na staro su uvijek postojale, no svakom sekundom su bile sve manje, dok nisu potpuno nestale. A tad je bilo prekasno. Previše prekasno.

Sova je huknula. Uplašeno sam skočila iz kreveta na noge, dok mi je srce ubrzano lupalo. Imala sam dosta lagan san, što je bilo doista neobično za mene. Inače bih uvijek čvrsto spavala kao top. Jedan pogled kroz prozor i jedan na sat odao mi je da je još mrka noć, i to čak 3 ujutro. Vratila sam se u krevet, lagano drhteći jer je bilo neobično hladno, no nisam mogla zaspati. Mrzovoljno sam se ustala i sjela pokraj prozora, gledajući kroz njega. Tek sam tad skužila da ga je netko ostavio otvorenog. Zatvorila sam ga uz tihi škrip. Bila sam u prekratkoj žutoj pidžami s nekim slovima (nikad je nisam detaljnije proučila) i pogledom sam tražila štapić. Našla sam ga ispod hrpe prljavih čarapa koje je netko (nisam ja!) ostavio pokraj kofera. Izvadila sam ga i prošaptala.
-Incendio.
Slučajno sam zapalila Violetin pokrivač. Skočila je par metara u vis i počela juriti po sobi, dok joj je pokrivač gorio. Umjesto da ga baci sa sebe, juricala je okolo s njim.
-Gasi to, gasi to, gasi to!-vrištala je trčeći u krug.
Zamahnula sam zbunjeno brže-bolje štapićem i ugasila vatru. Nešt je opsovala sebi u bradu i srušila se natrag u krevet dok sam se smijuljila. Nju gotovo ništa ne bi moglo odvratiti od spavanja… Ovaj put kad sam uzela štapić, pravilno sam izrekla čaroliju i vatra je tinjala nasred sobe, grijući prostoriju.
Pogled mi je ponovno odlutao do prozora. Mjesec je bio pun i zvijezde su sjale kao da nešto pokušavaju reći. Podignula sam obrve na način koji sam samo ja znala i približila se prozoru, bez obzira na to što je bilo hladno kao da se nalazimo u Rusiji. Neka sova je ponovno huknula. Protrljala sam oči i dalje zijevajući, no tad sam konačno prepoznala tko je to.
-White!-viknula sam u zvjezdanu noć. Glas mi je odjeknuo, no odgovor nisam čula. Tek sam je nakon par trenutaka ugledala kako leti prema meni, veselo se glasajući i pozdravljajući me. Sletjela je u sobu pomalo nespretno, pa su se ionako razbacani papiri dodatno umrljali. Nasmijala sam se tiho i lagano je podragala po glavi dok je zadovoljno huktala. Pružila mi je pismo zavezano na njenu nogu. Prihvatila sam ga i užurbano otvorila, trudeći se biti što tiša. Štapićem sam lagano osvijetlila da vidim čitati. Prepoznala sam mamin starinski rukopis još iste sekunde čim sam ga vidjela. Očito se žurila jer je djelovalo pomalo neuredno.
„Draga Victoria,
Nabavili smo novu sovu pa nam White više ne treba. Ipak ti hvala. Iako znamo da te vjerojatno zanima zašto nam je trebala, ne možemo ti reći prvenstveno zato jer bi ovo pismo moglo dopasti u krive ruke. No, bez brige, jednom ćeš saznati.
Vole te,
tvoji mama i tata“
Namrštila sam se. Dobro su znali da sam po prirodi bila veoma znatiželjna i nestrpljiva, te da su mi ovim pismom samo otežali i pogoršali već ionako loše raspoloženje. Nezadovoljno sam uzdahnula i odložila pismo u ladicu pisaćeg stola, punog olovki i knjiga. Promrmljala sam tiho.
-Ni ti ne znaš što smjeraju, jel tak?
Tiho je huknula, čerupajući kandžama neki bezvezni pergament na stolu i uništavajući ga iz dosade, što je valjda trebalo biti ne. Okrenula sam se prema ogledalu. Stajala sam u tišini i promatrala svoj odraz nekoliko minuta, kao da se prvi put u životu vidim, iako zapravo nisam ni bila tu. Fizički da, ali mislima sam bila puno dalje, dalje od Hogwartsa… Živo me zanimalo što je to bilo toliko važno, da mi nisu mogli reći preko pisma, i toliko tajnovito, da nisu mogli ni sitnicu spomenuti? Do sada mi nikad nisu ništa tajili. Sve što su oni znali, znala bih i ja, i tajni ne bi bilo. Uvijek smo se dobro slagali, barem toliko koliko smo se mogli, s obzirom da sam bila „dijete u pubertetu“, kako bi „odrasli“ to nazivali… Nisam ni shvatila da sam se počela štipati za ruku od nervoze sve dok me nije probudila iz misli oštra bol. Toliko sam jako stisnula noktima da mi je čak prokrvarilo. Uzela sam maramicu, prijekorno se pitajući što mi je to trebalo, dok me je sova sa zanimanjem promatrala, očito se pitajući koji mi je danas.
Okrenula sam se prema njoj i progovorila tihim glasom, koji kao da nije bio moj.
-Odi u sovinjak, tamo se barem možeš naspavati. A možeš i ići lovit.
Prijekorno me pogledala i raširila svoja bijela krila. Poletjela je pomalo oholo u noć. Mogla sam je još dosta vremena pratiti pogledom jer je, bijela kao najčišći snijeg, bila lako uočljiva.
Pogled mi je ponovno, kao pijesak, skliznuo na sat. 3:39. Počela sam zijevati toliko da mi se više nije dalo stavljati ruku na usta. Svejedno me nitko nije gledao. A i, je li uopće važan bonton u pola četiri ujutro? Uvukla sam se u topli krevet. Tiho sam promatrala svjetlucajuće zvijezde, sve dok, nakon dosta vremena, konačno nisam zaspala.

Nešto me je poškakljalo po licu. Pokušala sam odmaknuti, misleći da je moja kosa, no ruka mi je opipala nešto mekano. Uskoro je bila mokra. Nasmiješila sam se i promrmljala poluglasno.
-Što je, Coly?
Otvorila sam oči. Skočio je na krevet i zalajao, gledajući prema satu. Shvatila sam da budilica iz nekog, meni nepoznatog razloga nije zvonila, i da je već 7:40. Iskočila sam iz kreveta i počela budit ostale. Već za par sekundi smo svi budili Violet, koja se, kao i inače, nije htjela predati bez borbe.
-KASNIMO!-izderala sam se na nju. Iznenada je otvorila oči i sarkastično rekla.
-Kao da je to neka novost!
Ipak se ustala, nezadovoljno mrmljajući oblačeći se istovremeno. Na brzinu smo se obukle i otrčale u dvoranu, dobrano kasneći. Već je bila poluprazna kad smo došli.
-Hoćete li vi ikad doći da ne zakasnite?-odvratio je jedan plavokosi dečko hihotajući se kao prasac s naše godine. Anthony Leonardo Marcelo. Išao mi je na živce od dana kad sam ga upoznala, no to ga nije sprječavalo da me živcira i dalje.
-Zahvali svojoj curi.-odvratila sam sarkastično i sjela na svoje mjesto. Uzela sam si doručak i promatrala učiteljski stol. Za par sekundi sam ga ponovno začula.
-Kojoj curi? Nemam curu!
Preokrenula sam očima, a zatim mu odvratila.
-Kao prvo, nije ni čudo što je nemaš, a kao drugo, mislila sam na…-očima sam pokazala na Violet. Srećom, ništa nije primijetila. Otvorio je usta da još nešto kaže, no ustala sam smijući se u sebi. Odmaglila sam kroz vrata dok me je zapanjeno gledao zajedno s Violet. Khm… njih su dvoje stvarno bili slični u nekim stvarima. Činilo se da je samo pitanje vremena kad će bit zajedno…
Izašla sam van. Bila je sreća što je bila blažena subota, i što smo se konačno mogli odmoriti od napornog tjedna. Mučili su nas pred praznike, kao da žele da nam praznici budu kao rajska zvona. Zavukla sam ruke u kaput i šmrcnula. Dan je bio neobično hladan za ovo doba godine, no trebao mi je svježi zrak, barem na kratko. Unutra je bilo zagušljivo zbog Hagridovih smrdljivih biljaka koje je unio jučer u Hogwarts. One su tobože trebale širiti smirenost među učenike kako bi ih smirile uoči testova, no prije bi bilo da šire nešto sasvim suprotno. Smrdjele su kao kuga, i izgledale kao da jedva čekaju da nas požderu, a ne smiruju.
Prišla sam ogradi i naslonila se na nju. Hrpa snijega pala je s grane pokraj mene i zatrpala kupinov grm. Dohvatila sam malo snijega i napravila grudu. Iz dosade sam je počela bacati u zrak i ponovno hvatati sve dok se nije otopila. U ruci mi je ostala samo lokvica vode. Otresla sam ju i skrenula pogled prema dvorcu.
Opet me je počela gušiti iznutra, kao da imam kamen umjesto želudca. Osjećala sam se kao da će se opet nešto loše dogoditi, ali ni ovaj put nisam znala što. Zaklopila sam oči na trenutak, no kada sam ih otvorila, nešto se promijenilo… Bila na nekom nepoznatom mjestu koje nikad prije nisam vidjela. Zbunjeno sam se osvrnula oko sebe. Uplašeno sam ustuknula kad sam ugledala poznato lice. Istog trena sam shvatila da sam u nevolji. I to ogromnoj…
_____________________________

Sjetila se ja objavit post... Malo sam promjenila način pisanja XD. Uglavnom, mislim da me je netko pitao koji su oni stihovi što sam navela u prošlom postu (Too much to ask od Avril ;-)). I uskoro ću imat novi dizajn... ajd pozzam vas sad. Pozz!

-Začepite više, žohari jedni!-izderala sam se na par prvašića koji su cvrkutavim glasom brbljali o Božićnim praznicima. Bila je večer, oko 8 sati, i prvi dani prosinca već su započeli. Zapravo, za dva dana je bio Sveti Nikola, i ostalo je još samo tri tjedna do praznika. Dani su se već pretvorili u običnu kolotečinu, da sam, ni sama vjerujući sebi, jedva čekala da više prođu polugodišnji testovi i počnu zimski praznici. Pogledali su me uplašeno otvorivši usta i zanijemili.
-Vic, ne moraš svoju lošu volju istresat na njima-prekorila me Violet. Uvijek se zauzimala za male crv… ovaj, mlađe učenike.
-Kao Hermiona-Anna G. je tiho prošaptala i preokrenula očima. Srećom, Vio je nije čula.
-A zašto ne bih smjela?-odvratila sam sijevajući očima. Bila sam živčana zbog brda knjiga koje su bile preda mnom, i zbog pretpostavke da ću najmanje tri sata potrošiti na glupe zadaće, dok su ti malci imali slobodne večeri i cijelo vrijeme su se kesili.
-Pusti ju, to je samo znak da se vraća na staro.-dobacio je Lucian iza svoje hrpetine, koja je bila još veća nego moja (jer je kasnije započeo).
-Bila mi je draža dok je bila dobre volje-prošaptala je Violet nezadovoljno.
-I ti bi bila loše volje da… ma zaboravi-odmahnula sam rukom, jer mi se nije dalo razgovarati, i nastavila pisati. Već me je boljela ruka.
-Što?-nije odustajala, naravno. Ponekad, zapitala sam se tko je tvrdoglaviji: ona, ili ja?
-Meni je stvarno dosta ovog-uzvratila sam čisto ignorirajući njeno pitanje.-Wollecampus!
Stranice su mi se počele same ispisivati. Samo sam nepomično buljila u to. Za par minuta sam zadovoljno uzdahnula i rekla.
-Eto. Gotova sam.
-Što si ti to upravo izvela?-Anna P. me je zaprepašteno upitala.
-Korisnu čarolijicu. Mislima sam pokretala pero da piše ono što mislim.-odvratila sam zijevajući i čarolijom poslala knjige u spavaonicu. Mrko su me pogledali i nastavili pisati. Pogledala sam prema kaminu, iznad kojeg je bilo par slika najznamenitijih Griffyndoraca i Griffyndorki, među njima i Godric Griffyndor, osnivatelj doma.
-Idem ja van-odjednom sam rekla, otegnutim glasom.-Ovdje je zagušljivo.
-Al vrati se brzo, ne bi baš smjela bit vani poslije deset-odvratila je Violet.
-Ma dobro-odmahnula sam rukom kao odgovor i izašla van iz dvorca. Prekasno sam se sjetila da mi treba kaput, al mi se nije dalo vraćati u dvorac. Slegnula sam ramenima i sjela na proplanak. U daljini se čulo hukanje sove i zavijanje. Jednom sam čula da ovdje ima vukodlaka, no činilo mi se to malo čudnim. Jedna sova mi je proletjela iznad glave. Nosila je neku malu pjegastu zmiju u kandžama i huktala, sretna što si je pribavila večeru. Zgađeno sam spustila glavu. Znala sam da je sve to prirodni ciklus, da mesojedi jedu biljojede, ali opet… nije li svaki put netko ostajao bez roditelja na taj način?
Dočarala sam si dnevnik i počela pisati, grizući vrh pera, i zatim to s gađenjem ispljunula. Zaboravila sam da to nije olovka(moju specijalnu olovku kojom bih inače pisala sam očito ostavila u spavaonici).
I wish someone could cure this pain…
Tek sam nakon par trenutaka shvatila kakav sam naslov napisala. Too much to ask…
Can't you see that you lie to yourself?
You can't see the world through a mirror
It won't be too late when the smoke clears
’Cause I, I am still here…
Nije li sve isto kao prije? Činilo se da mi je sve ponovno počelo ići na živce. Ponovno… Nisam mogla. Nisam bila dovoljno odrasla. Najradije bih se ponovno vratila u doba kad je sve bilo jednostavno… No, put sam izabrala. I bilo je vrijeme da ga napokon slijedim.
Zaklopila sam dnevnik i poslala ga čarolijom natrag. Ustala sam se i pogledala na veliki sat na vrhu zvonika. 9 sati. Već je bilo vrijeme da se vratim u društvenu…
-Gdje si bila?-pitala je ljutito Violet čim sam ušla. Uzdahnula sam i odgovorila sa očitim sarkazmom u glasu.
-Vani, nije li očito?
-Pa i nije-odvratila je naprčivši usnice.-Kao prvo, nisi obukla jaknu, a kao drugo, maloprije me je pogodio tvoj dnevnik. U glavu.
-Možd je neš ušlo u nju-rekla sam joj zajedljivo i sjela u fotelju. Uzela sam prve novine koje sam dohvatila. Pogledala sam na naslovnu.
„Napravite ljubavni napitak koji djeluje!“
Bacila sam novine na pod čim sam to pročitala. Violet se smijala kao luda.
-Što je smiješno?-odbrusila sam.
-Ti. Ponašaš se kao… Ne znam.
Ponovno se opalila smijati. Bijesno sam uzela jastuk i bacila ga na nju.
-Meni nije smiješno. Uopće mi nije smiješno. Ne smijem se, vidiš?-počela sam pričati gluposti. Pogledala me iznenađeno.
-Smiri se, hej! Pa život je lijep!-rekla je hihotajući.
-Tebi je-rekla sam obgrlivši jastuk. Sjetno sam pogledala kroz prozor.
-Što je opet?-uzvratila je dureći se.-Nije li sve ok?
-Što je ok?
-Paaaaaaaaaaa… znaš. Neću reć jer ćeš se opet nadurit i nećeš pričat sa mnom par dana.-odvratila je izbeljivši se i pogledavši kroz prozor kao da tamo ima nešto zanimljivo. Preokrenula sam očima i odvratila kiselo.
-Sve je u redu, ok? Samo… imam neku vrstu… ma ne znam.
-Depresije?-upitala je nagađajući.
-Valjda-odvratila sam tiho i izvlačila konac iz jastuka. Bio je iznenađujuće dugačak. Promatrala je to uzdignutih obrva i nakon nekog vremena otvorila usta, htjevši nešto reći, no spriječio ju je tresak na prozoru. Okrenula sam se prema njemu i ugledala neku ogromnu smeđu sovu s pismom. Spustila mi ga je na rame i odmah izletjela iz prostorije, sretno huknuvši. Nikad je prije nisam bila vidjela, no po pečatu na omotnici, činilo se da je to jedna od sova za iznajmljivanje. Otvorila sam ga zbunjeno i pročitala.
„Victoria, nemoj se čuditi, no White nam hitno treba, a pošto ju ti i baš ne koristiš za pisma, bi li nam je mogla posuditi do kraja školske godine? Odgovori nam po White.
Mama i tata“
-Ha?-začula sam Violetin zbunjeni glas.-Zašto im uopće treba?
-Mogu samo nagađati-promrmljala sam.-Samo će mi nedostajati…
-Pa nećeš je zadnji put vidjeti, ne?-odvratila je utješno.-Nabavim ti ja sovu za Božić.-nasmijala se zafrkavajući se.
-Ma ne treba-odvratila sam nasmiješivši se.-Snaći ću se i bez nje.
Zaklopila sam oči i pozvala je u mislima. Nakon samo par trenutaka je doletjela i elegantno sletjela na moju ruku, zadovoljno huknuvši.
-White-pomilovala sam je po bijelim krilima.-Ovako, ideš kod mojih, trebaš im nešto, može? I reci im da ću ostati preko praznika u Hogwartsu, ok?
Kljucnula me za prst, neodobravajuće. Jauknula sam i rekla joj prijekornim glasom.
-Ma daj, ludice, pa vidjeti ćemo se za ljetne praznike. A i uvijek me možeš posjetiti, ne?-činilo se da više tješim sebe nego nju.
Nije bila zadovoljna, ali se složila. Zadnji put je huknula i izletjela kroz prozor u mračnu, tihu noć. Gledala sam za njom dosta dugo vremena. Znala sam da će svi biti dobro, no uvijek sam mrzila rastanke, makar bili samo na kratko vrijeme… Zapravo, tko bi mene razumio?

-Saznala sam ime!-rekla je Violet ushićeno donoseći tanjur na stol toga jutra. Nalazile smo se u velikoj dvorani, ovoga puta punoj učenika. Atmosfera je bila dobra i učenici su gestikulirali uz veselo i glasno brbljanje.
-Ma da? Kako se zove? Reci mi da i ja znam!-upitala sam dok sam jela špagete( to je bila jedna od rijetkih bezjačkih hrana koja se posluživala u Hogwartsu). Posegnula sam za čašom.
-To je onaj Albertus iz Rawenclawa, zar ne?-rekla je žustro. Po izrazu lica nisam mogla shvatiti da li me zafrkava ili je ozbiljna.
-Nikad čula za njega-odgovorila sam naslonivši se na stolicu i ljuljajući se na njoj.-Pa jučer sam vam dala ime.
-Pa pogledala sam u arhivu učenika, i nije bilo nikog Naicula-odgovorila je i prekrižila ruke.
Počela sam se smijati kao manijak i pala sam sa stolice, naravno (ipak sam to bila ja, ne?). Par učenika me je pogledalo i podiglo obrve. Čula sam jednog kako šapće „Jesu njoj sve koze na broju?“
-Jesi ti stvarno toliko bedasta ili se praviš? Pa obrnula sam riječi!-odgovorila sam podižući se uz jauk.
-Znala sam da ćeš se odati-nasmiješila se pobjednički i izvadila papirić na kojemu je napisala ime. Problijedila sam.
-Zapisala si ime?
-Da, jer sam bila 100 % sigurna da ga nećeš htjeti ponoviti-rekla je, A nakon par sekundi se nasmijala.-Znala sam da je Lucian!
-Ma sigurno-smijala sam se kao glupača.-Osim što si prije njega rekla sve članove muškog roda u Hogwartsu!
-Koji Lucian? Ne valjda onaj zbog kojeg svi znaju za tebe?-pitala je Kathy.
-Kako misliš, svi znaju za mene?-zbunjeno sam upitala.
-Zato jer ste se svađali pet puta dnevno!
-Aha. Da, on je-rekla sam pijući sok.
-Onaj koji je također došao iz Atlanticusa?-otvorila je usta.
-Yap. Da.
-Otkad hodate?-upitala je Anna P.-I zašto nisi rekla?
-Od prahistorijskog doba-preokretala sam očima.-I nisam rekla zato jer bi opet zafrkavale! I zato jer sam izvukla baš njega, za bal, sjećaš se?
-Čini se da je Tralewneyica imala pravo-zaključila je Anna G, nesvjesno kimajući glavom.
-Kako to misliš?-upitala sam promatrajući vrata Velike dvorane kao da na njima ima nešto zanimljivo.
-Pa, prorekla ti je ljubav dok si sjedila s njim, a ako ti to prorekne dok sjediš sa osobom s kojom se svađaš, onda…-Vanessa je govorila, ali sam je naglo prekinula, okrenuvši se prema njoj.
-Hej! Ne želim predavanje!-bunila sam se.-Samo želim…
-Ponovno se naći s njim?-nadopunile su me brzo.
-Ne! Mislim, da, ali htjela sam reći, samo želim da što prije dođe subota-rekla sam.
-Zašto? Da se nađeš s njime?-izbeljile su se. Katkada su stvarno bile naporne.
-Noup. Već da se odmorim od škole. Došla mi je do vrha glave već! Kad će praznici?
-Za mjesec dana-odgovorila je Violet.-I prvi put od tebe čujem da se želim odmoriti od škole! To nešto znači…-rekla je iritirajućim glasom.
-Ma daj začepi-odbrusila sam bijesno.-Ništa ne znači. Znači to da mi je dosta i proricanja i svega! Samo se želim maknuti odavde.
-Odlaziš kući za praznike?-pitala je razočarano Violet.
-Vjerojatno-odgovorila sam.
-Zašto?
-Ma još to nije sigurno, vidjeti ću-slegnula sam ramenima.-Moji su mi rekli da ja odlučim.
-Ja ću ostat-rekla je Vio.-Božić i Nova godina ovdje budu prekrasni! Da vidiš kako samo urede…
-Ak nastaviš tak, nagovoriti ćeš me-izbeljila sam se, a zatim se naglo uozbiljila i problijedila. U tom trenu sam vjerojatno bila blijeda kao kreda.-Ovaj, imam… neki loš… predosjećaj.-promrmljala sam s ogromnim naporom.
-Kakav predosjećaj? O čemu ti baljezgaš?-pitala je Kathy. Sjetila sam se da oni ništa o tome ne znaju… Samo su Violet, Anna P. i G. znale.
-Moram na wc-rekla sam i istrčala iz dvorane, dok su drugi zbunjeno gledali za mnom. Ušla sam i sagnula se nad umivaonikom. Pozlilo mi je. Uhvatila sam se za rubove umivaonika i ubrzano disala. Pogledala sam se u ogledalo. Znoj i crvenilo su mi oblili lice. Kosa mi je sva bila raščupana i izgledala sam kao čudovište. Zaklopila sam oči s naporom. Što se događalo?
Svaki puta kada bi mi pozlilo, dogodilo bi se nešto loše… Što je ovoga puta bilo posrijedi? Umila sam se hladnom vodom i počešljala tako da sam izgledala kao da se ništa nije dogodilo. No, u dvoranu se nisam htjela vratiti. Krenula sam prema spavaonici po knjige. Prvi i drugi sat smo trebali imati napitke. Nisam gledala kuda idem i sudarila sam se. S Lucianom. Očito je tek bio krenuo u dvoranu.
-Zašto nisi na doručku?-pitao me začuđeno.
-Nemam apetita-slagala sam.-I idem po stvari.
-Ali napitci su tek za sat vremena!-saopćio mi je, gledajući me u nevjerici.
-Pa?-odvratila sam kiselo.-Nikad nije kasno, zar ne?
-Što se desilo?-upitao je gledajući mi u oči. Znao je da mi je tako teže.
-Što bi se desilo?-uzvratila sam protupitanjem.
„Otkud zna?“
-Ne možeš mi slagati-rekao je nasmiješivši se. Zašto je uvijek sve znao?
-Ništa posebno!-odvratila sam odmahujući glavom.-I moram po stvari. Vidimo se poslije!-rekla sam žustro i krenula prema Griffyndorskoj prostoriji. No, onaj loš predosjećaj me i dalje nije napuštao. A predosjećaji me još nikad nisu prevarili…

Snape je ušao u učionicu. Žamor učenika je naglo utihnuo. Hodao je prema katedri u mrtvačkoj tišini.
-Čini se da nije oprao kosu 3 tjedna-šapnula sam Violet. Tiho se nasmijala.
-Očito.
Pogledala sam prema njemu. Cijele godine sam imala „popust na ulaznice“, odnosno dobre ocjene kod njega, jer možda ne bi ni bio tu da mene nije bilo. Svejedno, nisam se osjećala kao da ne zaslužujem Odlično kod njega, jer su mi Napitci i inače išli. Spustio je veliku crnu knjigu na stol sa svim našim ocjenama i upitao mrtvačkim glasom.
-Tko nije na nastavi?
Pogledom sam okružila razred. Činilo se da su svi. No, zadnja klupa na kojoj sam sjedila prošli put, bila je prazna… Nije valjda zaboravio na Napitke? Onaj loš osjećaj se vratio. Ponovno.
-Gdje je on?-upitala sam začuđeno Violet.
-Mene pitaš-odvratila mi je sarkastično.-Nije li on tvoj…?
-Dobro, dobro!-prekinula sam je. Još mi je samo falilo da ponovno počne.
Snape je pogledao prema zadnjoj klupi. Odjednom je uletjela bijela sova sa crnim perjem na vrhovima krila i zabila se u njegov stol. Ljutito ju je pogledao i stao čitati pismo dok smo se svi okretali. Odjednom je problijedio.
-Danas nemate nastave! Izlazite odmah!-uzviknuo nam je.
Svi su bili veseli i nisu primjećivali što se događa. No, njegovo blijedo lice moglo je značiti samo nešto loše…
-Što je tebi, Vic? Pa nemamo nastave!-pitala je Kathy.
-Ona i je zato tmurna-bubnula je Anna G. i svi su se nasmijali.
-Ma nemoj mi reći!-odvratila sam sarkastično.-Zar ne vidite da se ovdje NEŠTO DOGAĐA?
Zadnje riječi sam izgovorila dosta glasno da su shvatile da se ne zafrkavam.
-Ne moraš se odmah izdirati-uzvratila je Vanessa.
-Nešto nije u redu, a vi slavite!-odvratila sam ljutito. Bijes je ključao u meni.
-Sve je u redu-odvratila je Kathy odmahujući glavom.-Zašto ne bi bilo?
_______________________
Post je malo bedast, no žao mi je :P. Ovih tjedana imam brdo inspiracije, no ovaj post je morao bit dosadan. XD
I sjetila se ja da objavim štafetu! Jest da sam ju dobila od nekog prije par mjeseci, no ipak... Nikad nije prekasno, zar ne?